Savo Kojadinović: Istinski lovac i primjer budućim generacijama

Najstarijeg lovca ruđanskog lovačkog udruženja “Varda“ zatekli smo u njegovom stanu kako u devedesetoj godini čita Lovačke novine. Savo Kojadinović je šumarski inžinjer, rezervni oficir, dugogodišnji predsjednik Udruženja, član kulturno-umjetničkog društva, ali prije svega veliki lovac i odličan strijelac.

Savo Kojadinović i keruša Lola (fotografijaiz 1960. godine)

Savo je rodom iz Mokre Gore. Tu je završio osnovnu školi. Gimnaziju je završio u Užicu, a diplomirao je na Šumarskom fakultetu u Sarajevu.

– Lovac sam postao po tradiciji, kako se to kaže. Moj otac i stric su bili lovci. Dobro se sjećam da su prije rata imali puške koje nisu bile prelamače, već su se punile sa usta cijevi. Najprije se sipa barut, pa se stavlja malo papira. Nakon toga, uzima se šipka, takozvana arbija. Njom se barut dobro nabijao. Zatim se stavljalo olovo, koje se sjeklo od većeg parčeta. Ponekada su kupovali olovne kuglice, kada su bili u prilici. Na kraju se opet sve zbijalo arbijom, kaže Savo.

On nam objašnjava da su to bile puške dvocjevke kapislare. Na dnu cijevi, takozvanoj piramidi, postavljala se kapisla u koju je udarao udarač prilikom opaljenja. Puška se punila pred polazak u lov i lovac je imao samo dva metka za cijeli dan. Kaže da su se njegov otac i stric specijalizovali za lov kune, a ponekad su lovili i zečeve.

Lov na zeca u Kraljevom brdu 1995. godine

– Kada padne novi snijeg, obuju vunene čarape i uvežu svinjske kože, pa ranom zorom obiđu lovište, uoče tragove i skrovišta kuna, vrate se kući po puške, psa, slamu i alat, pa opet odu nazad u lovište. Kune su se obično sakrivale u drveću ili stjenama. Jazbinu, koja najčešće ima dva ulaza i izlaza, zadime slamom i čekaju da kuna izađe. Ako pobjegne na drvo pucaju je iz puške, a ako skoči u snijeg obično je pas uhvati, objašnjava nam ovaj vitalni devedesetogodišnjak.

On nam svjedoči da je sa ocem i stricem lovio po četiri do pet kuna za jednu zimu. Koža jedne kune se kretala oko 1500 dinara Kraljevine Jugoslavije. Za taj novac se mogao kupiti par volova ili jedan veoma dobar vo. Kože kuna su se sušile na daščicama i na proljeće su nošene na prodaju krznarima u Sarajevo, koji su od njih pravili okovratnike za žene. Od tog novca su kupili 105 hektara šume i livada na Zlatiboru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata tu su se sklanjali u zbjegove. Imali su 150 ovaca, 40 koza, dva para volova, konja, krava, a sjeća se dobro da je kao mali imao zadatak da čuva petoro teladi. Sada je to sve napušteno i sve je zaraslo u korov. Niko ništa ne obrađuje, niti čuva stoku.

– U Mokroj Gori, tačnije u Kotromanu, bio je jedan puškar čija je porodica još iz Turskog doba pravila oružje. On je puške mog oca i strica preradio da budu prelamače. Ja se čudim i danas kako je to uradio. Sve je to ručni rad, kaže on.

Savo nam svjedoči da je bilo veoma teško kada je došao rat. Puške su sklonili u jedan šuplji hrast. Njemački okupator je izdao proglas da svi moraju predati svo oružje, bilo koje vrste. U suprotnom sledila je smrtna kazna. Ipak, Savovog oca i strica niko od seljana nije izdao da su sakrili puške.

– Rat je prošao i moj stric je izvadio pušku iz hrasta. Ja sam bio tada student. Otac je već bio star i rekao sam mu da bih volio da lovim sa njegovom puškom. U policiji u Užicu sam dobio odobrenje i registrovao sam pušku. Lovac sam zvanično postao 1952. godine. Dobio sam lovačku karticu na kojoj su napisana pravila lova, kao Deset Božijih zapovjesti, koje recituje napamet, pokazujući nam karticu.

Članska karta iz 1952. godine

Savo nam opisuje njegove prve lovačke dane.

– Lovio sam kune i zečeve. Za kunama sam znao da prepješačim ogromne razdaljine. Nakon završenog fakulteta otišao sam u vojsku. Bio sam u Školi rezervnih oficira inžinjerije u Karlovcu. Nakon odsluženja vojnog roka 1954. godine, počeo sam raditi u Višegradu u upravi Šumskog gazdinstva. Tu sam proveo četiri godine. Sa očevom starom puškom sam najčešće išao u lov na patke pored Drine. U Šumskom gazdinstvu sam bio predsjednik komisije za gradnju objekata. Izgradio sam većinu objekata u Višegradu i Rudom, pa i ovu zgradu u kojoj se sada nalazimo, objašnjava Kojadinović.

U Rudo je došao 1957. godine i odmah je postavljen za predsjednika udruženja. Prvi predsjednik je bio Vidoje Stikić sa Uvca, a zatim Milorad Vojinović. Lovačko udruženje u Rudom je formirano 1948. godine. Kako kaže, tada je na području opštine bilo svega tridesetak lovaca. U to vrijeme puške su bile uglavnom stare. Na čelu Udruženja sam ostao do 1982. godine.

– Dobro se sjećam mog prvog lova u Mrsovu. Tada nisam imao lovačkog psa. Moj prijatelj Hajro imao je balkanca koji je digao zeca i dotjerao ga na moju čeku. To je bio moj prvi ulov na teritoriji ruđanskog lovišta, objašnjava nam pokazujući slike iz prvih lovova.

Otvor lova 01. oktobar 1959. godine u Mrsovu (s lijeva na desno: Vojinović Milorad, Todorović Zdravko, Bajramović Jusuf, Kojadinović Savo, Pavlović Budimir i Pavlović Mlađen)

Kako kaže, u to vrijeme najviše je lovio sa Miloradom Vojinovićem, Budimirom i Malađenom Pavlovićem. Pošto je našao dobro društvo sa kojim je često odlazio u lov, odlučio je da kupi novu pušku prelamaču marke Brno Zbrojevka. Nije je mogao naći ni u Beogradu, ni u drugim većim gradovima. Tek ju je slučajno pronašao u Nišu i dao je za nju tri i po plate. To je bilo 1959. godine i u to vrijeme je bilo veoma teško dobiti dozvolu za kupovinu oružja.

Savo nam je svo vrijeme pokazivao stare fotografije. Foto aparat koji je kupio 1950. godine još uvijek radi. A slike koje je uslikao sa njim nalaze se raspoređene u albumima označenim po godinama. Na poleđini svake slike nalaze se podaci i kratak opis događaja.

Vremenom je i Savo nabavio balkanku koja se zvala Lola.

– Imao sam jehaćeg konja i sa njim krenem u lov. Kerušu pustim da ide za mnom. Tek kada dođemo u lovište, pokažem joj rukom gdje da traži zeca. Bila je veoma uporna i kad vidim da ne može da ga nađe, samo je jednom vabnem i pođemo na drugi teren. Bila je odlično dresirana i veoma poslušna. Znala je da goni lisicu u Gradini, a ja sjedim u Starom hotelu. Samo je vabnem, ona napusti gonjenje i za desetak minuta dođe do mene na iznenađenje svih prisutnih. Znao sam da predam po 45 koža lisica i zečeva u sezoni, sa ponosom priča Savo.

Predaja koža lisica  – mart 1968. godine

Kaže nam i da je poslije rata bilo dosta vukova. Tek kada im se broj smanjio, pojavile su se divlje svinje. Prvo krdo svinja se pojavilo u Šahdanima i Vučevici 1961. godine. Tada su ga u lov pozvali lovci iz tog područja.

– Ja sam bio veoma mlad i mene su postavili na najbolju čeku. Te šezdeset prve godine kupio sam nov Zastavin karabin u kalibru 8h57 mm. Do tada nisam vidio divlju svinju u životu, pa sam pitao starije lovce kako izgleda. Nismo dugo čekali i naišlo je veliko krdo svinja. Opalio sam prvi metak i promašio. Kada sam htio da prepunim, zaglavila mi se čaura. U tom momentu, svinje su prolazile oko mene, i sa lijeve i sa desne strane. Mislio sam da ću se obrukati pred svim tim ljudima. Ipak, uspio sam da napunim pušku i odstrjelim jedno prase koje je bilo poslednje. Zatim, opet sam prepunio i izaberem jedno veće koje se pelo uz točilo. Opalim i ono pade. Posle lova palo je čestitanje i slikanje. Kada smo došli u Rudo to je bila tek atrakcija. Ljudi koji su nas ispratili u lov uz podsmijeh da će pojesti divlju svinju sa kožom, našli su se u čudu kada su vidjeli odstrjeljenu divljač, sa osmijehom priča ovu anegtotu.

Prvi lov na divlje svinje (Alića Gaj, 21.01.1961. godine)

Kako kaže veoma zanimljiv je bio i lov srndaća, jer ga u tom poslijeratnom periodu nije bilo puno.

– Samo si ga mogao vidjeti u visokim predjelima, u Vučevici, Zubnju, Radovića brdu i Revanju. Prvog srndaća sam odstrjelio u Voštanici. Vodeći konja kroz jedan gusti predio, poplašio sam srndaća. On je iskočio ispred mene, a ja sam se dobro snašao i opalio iz puške. A on, ode prema potoku, kao da ga nisam ni dohvatio. Krenem polako za njim, kad on leži u gustoj travi. Ovaj trofej sam poslao u Sarajevo na prepariranje i on sada krasi moju sobu. Ovo je moj najdraži trofej. Imam još jedan trofej srndaća izuzetne vrijednosti i on je odstrjeljen u Vučevici, pokazuje nam Savo.

U razgovoru sa sadašnjim predsjednikom LU “Varda“ Draganom Pavlovićem

Često je išao i u lov na divokoze.

– Divokozu sam lovio od Volujaka do Kalinovika. Sve te predjele sam obišao. Dobro se sjećam kada sam dobio odobrenje za prvi lov i otišao kod kolega šumara. Izjutra smo dobro poranili i izašli u lovište. Ugledali smo velikog divojarca u daljini. Odmah nas je primjetio. Šumar me je odveo dolinom i mi smo mu prišli na tridesetak metara, međutim on je stajao iza jedne kleke i nisam mogao da ga gađam. Malo sam se pomjerio da nađem bolji položaj za gađanje, ali me je odmah osjetio i pobjegao na jednu stjenu koja je udaljena 200 metara. Ipak, naslonim karabin i opalim. Šumar kaže pogodak, ali kada smo došli tamo, vidjeli smo da sam dobro podbacio. Sledeći dan naišli smo na veliko krdo divokoza. Ipak, šumar mi nije dozvolio da gađam, jer nije mogao da razazna jarca od koze. One su nas osjetile i počele su da bježe uz stijene. To je bio moj prvi odlazak u lov na divokoze. Slično iskustvo sam doživio u Kameničkim stijenama u dolini Drine, kaže on.

Lov divojarca 04. oktobar 1970. godine

Objašnjava nam da divokoza živi tamo gdje se ljudski glas ne čuje. Na Zelengori je imao više uspjeha. Iako je bila velika i gusta magla, izašao je u lov sa lovočuvarom. Kretali su se kroz lovište i čuli su kako divokoze otiskuju kamenje.

– Kažem ja čuvaru da sjednemo i čekamo. Kaže on meni da ga niko nije odstrjelio tako. Ipak, sačekali smo pola sata. Na jednom, crna silueta se pojavila ispred nas. Nanišanio sam i povukao obarač. Jarac je pao nedaleko od nas. Platio sam ulovljenu divljač i dovezao je u Rudo. Svi su se skupili da vide divojarca. Kasnije sam imao sreću da odstrjelim još jednog, većeg divojarca, priča nam pokazujući trofeje.

Poslije lova na srndaća u Zubanjskim livadama 1962. godine

Savo je bio izuzetno dobar stijelac. Na gađanjima koja su organizovana na nivou regije, često je pobjeđivao.

– Posebno sam volio gađanja. Svake godine smo imali takmičenja. Gađali smo po pet metaka iz ležećeg, klečećeg i stojećeg stava. Imam dosta diploma sa takmičenja. Posebno mi je drago takmičenje iz 1978. godine. Na tom takmičenju je vodio doktor Jovan Birišić iz Priboja. Sledeći sam ja gađao. Imao sam dosta dobre rezultate. Sudija koji je dvogledom gledao pogotke, rekao mi je da moram pogoditi bar sedmicu da bih pobjedio. Smirio sam ruku, nanišanio i pogodim desetku, sa osmijehom kaže Savo.

Sa takmičenja u lovnom streljaštvu 1978. godine: Savo Kojadinović (u sredini), dr. Jovan Birišić (desno) i Mlađan Tanasković (lijevo)

Još uvjek vitalan i u dobroj kondiciji, kaže nam da je za to najviše zaslužan lov. Volio je mnogo da se kreće i druži sa ljudima. To čini i danas.

MP

Be the first to comment

Leave a Reply