Kada se pomene ime Dževada Haznadara u streljačkim i lovačkim krugovima niko ne ostaje ravnodušan. Ovaj sedamdesetogodišnjak još uvijek gađa “glinene golubove“, a lov i streljaštvo su za njega dvije velike ljubavi.
Rođen je u porodici u kojoj su se cijenila ova dva sporta. Svih petoro braće Haznadar su lovci, a jedna od dvije sestre bavila se streljaštvom u disciplini malokalibarska puška.
– Prvi kontakti sa streljaštvom počinju 1956. godine. Na moj deseti rođendan 1958. godine postao sam prvak Bosne i Hercegovine u vazdušnoj pušci u kategoriji pionira. Te iste godine bio sam peti na državnom prvenstvu Jugoslavije za pionire u Mirjevu u Beogradu. To su prvi uspjesi koji su podstakli moju želju za dalje bavljenje ovim sportom. Kasnije sam prešao na gađanje iz malokalibarske puške, kaže Dževad.
Gađanjem “glinenih golubova“ u disciplini trap počeo se baviti 1970. godine. U ovu disciplinu streljaštva uveo ga je njegov brat, koji je već imao uspjeha u takmičenjima u ovoj disciplini. Već nakon godinu dana na prvom većem takmičenju održanom u Sarajevu postao je vicešampion Bosne i Hercegovine. Narednih deset godina zaredom bio je prvak BiH u gađanju glinenih golubova. Ostvareni rezultati su mu ulijevali snagu za aktivnije bavljenje ovim sportom. Na nivou Jugoslavije dva puta je bio vicešampion.
– Reprezentativac Jugoslavije postao sam 1977. godine i ostao sam u reprezentaciji do 1990. godine. Imao sam najduži staž u reprezentaciji. Osvojio sam bronzanu medalju na Balkanskim igrama u pojedinačnoj, a imam još tri zlatne i dvije srebrne u ekipnoj konkurenciji. Četiri puta sam bio među deset najboljih sportista Bosanske Krajine u izboru naše prestižne medijske kuće Glas, naglašava Haznadar.
Prvi trener bio mu je stariji brat Džemil, koji mu je bio uzor u početku karijere u svim disciplinama od vazdušne puške, malokalibarke, pa do gađanja glinenih golubova. Kaže da je on zasigurno na neki način trasirao njegov put, a jedno vrijeme Džemil je bio i selektor reprezentacije Jugoslavije.
– Reprezentativac Jugoslavije postajalo se na sledeći način. Pozivni turnir za sastav reprezentacije Jugoslavije organizovao se dva puta na početku svake sezone. Sazivao ga je selektor reprezentacije. Četiri, odnosno šest najuspješnijih takmičara čine jezgro reprezentacije. U pripremnom roku se zatim iskristališu tri člana koji predstavljaju državu, objašnjava Džemil.
Njegovo prvo takmičenje na državnom prvenstvu Jugoslavije ostavilo je veliki utisak na njega.
– Gađali smo u Dubrovniku 1975. godine. Na treningu od 50 golubova pogodio sam svih 50 i to prvim metkom. Imao sam utisak da ne mogu promašiti. Sutradan na takmičenju prva 23 goluba sam takođe pogodio prvim metkom. Onda su takmičari i publika počeli komentarisati iza mene kako sam mnogo dobar i da ne mogu da promašim. Neke komentare sam čuo i to me je poremetilo. A onda sam dva zaredom promašio. Takmičenje sam završio kao peti, ali sam od tada faktički počeo sam da radim na sebi u smislu usavršavanja. Odlazio sam na sva značajnija međunarodna takmičenja, slikao i snimao vrhunske svjetske pucače i analizirao njihove načine pucanja. Kasnije sam i sam otkrivao detalje šta takmičar treba da radi i kako da ispravlja greške da bi postao vrhunski strjelac, kaže Haznadar.
Pored blistave streljačke karijere, Dževad se bavio i trenerskim poslom u kojem je ostvario veoma značajne rezultate.
– Ne treba biti lažno skroman. Učestvovao sam kao trener na Olimpijskim igrama u Sidneju. Jedan sam od najzaslužnijih ljudi za uspjehe koje je ostvario naš Zoran Novaković. Njemu sam bio i trener, ali sam ga često i finansijski podržavao u pripremama posebno pred odlazak na Olimpijske igre u Sidneju. Zoran je to svojim rezultatima i zaslužio, a kasnije i opravdao. On mi je uvjek bio zahvalan na tome. U novije vrijeme dosta sam radio sa Nebojšom Stijakovićem iz Banja Luke koji je kao dječak bio uz mene i uvijek mi pomagao oko priprema i uređenja strjelišta. Drago mi je da je on danas izrastao u vrhunskog strjelca. Bio je reprezentativac Bosne i Hercegovine dok smo imali reprezentaciju u ovom sportu i osvajao je medalje na balkanskim igrama. Takođe, u Širokom Brijegu bila je jedna ekipa juniora koju sam takođe trenirao. Oni su sa Evropskog prvenstva donijeli prvu zvaničnu medalju u Bosnu i Hercegovinu u disciplini dabl trap, ističe on.
Dževad kaže da naše društvo na žalost nije prepoznalo mogućnosti ovog sporta kao što su to učinili naši susjedi u Hrvatskoj.
– Upravo sam bio na 17. Kupu Republike Srpske u lovnom streljaštvu i ono sto sam vidio u ova dva dana jeste da imamo dosta talenata. Raduje me što je dosta mladih gađalo, a oni uz relativno male investicije mogu izrasti u takmičare i za međunarodnu scenu. Iz ovih lovačkih takmičenja možemo uzeti najkvalitetnije strjelce i prebaciti ih na gađanje olimpijske discipline. Meni je žao što nemamo nekoliko olimpijskih strelišta sa petnaest mašina za izbacivanje letećih meta. Tvrdim da bi vrlo brzo donijeli medalje sa olimpijskih i drugih međunarodnih takmičenja. Posebno bi bilo dobro staviti akcenat na stvaranju ženske ekipe, objašnjava Dževad.
O Šotri Milanu
Šotra Milan je jedan od mojih najvećih prijatelja iz sporta. Družili smo se preko četrdeset godina. Dugo godina gađali smo u istom klubu i dva puta smo bili prvaci Jugoslavije. Bio je veliki zaljubljenik u ovaj sport i najzaslužniji je za njegov razvoj u BiH, a kasnije i u Srbiji. Najzaslužniji je za izgradnju modernog strjelišta u Trnovu. Takođe, tvrdim da je njegovo strjelište u Kovilovu najbolje na Svijetu, a obišao sam razna strelišta, od Bruneja do evropskih i američkih strelišta.
Na pitanje zašto bi preporučio streljaštvo mladim ljudima i rekreativcima Dževad navodi svoj primjer.
– Imam sedamdeset godina, a u ovom sportu sam šezdeset godina. I biću dok god mogu da se krećem. Bilo je slučajeva da su ljudi stari pedeset šest godina osvajali olimpijsku medalju. To nije izvodivo u drugim sportovima. Streljaštvo nije fizički prezahtjevno, te ga mogu preporučiti rekreativcima. Boravak na strjelištu, samo nadmetanje i koncentracija na pogodak čine ljude zadovoljnijim nakon gađanja.
Pored streljaštva njegova druga velika ljubav je lov.
– Lovom sam se počeo baviti sedamdesetih godina. U mojoj trofejnoj sobi imao sam trofeje svih vrsta divljači sa prostora Evrope. Takođe, lovio sam u Kanadi gdje sam četrnaest dana imao pratioca Indijanca. Tada sam odstrjelio losa i karibua. Bio je to nezaboravan lov. Takođe, lovio sam u Čehoslovačkoj, Austriji, Sloveniji, Vojvodini, Slavoniji i na dosta drugih mjesta. Imao sam priliku da odem u Afriku tri puta koja me je opčinila svojom prirodom. Bio sam u Keniji i Namibiji. Ipak najviše sam lovio na prostoru Banja Luke na planinama Manjača i Čemernica. Odstrjelio sam medvjeda u zlatnoj medalji koji je imao 386 poena, kaže Dževad.
Posebno su mu dragi odlasci u lov na tetrjeba ruževca u Sloveniji.
– To su nezaboravna iskustva. Moj pratilac bio je Ante Džaja. Prelijep je prizor svitanja u Alpama. Bili smo skriveni u jednom zasjedu nedaleko od pjevališta. Kada je počelo svitati, tetrjebovi su jedan po jedan slijetali na pjevalište i počinjali njihovu ljubavnu pjesmu. Nabrojali smo pat tetrjebova. Imam tonski zapis tog lova i pjesme ove prelijepe ptice.
Lov vuka je posebna priča za sebe.
– Vuka sam čekao mjesec dana. Svaki dan sam iz Banja Luke odlazio 125 kilometara, čekao ga i vraćao se nazad u Banja Luku. Trideseti dan sam ga dočekao i odstrjelio. Temperatura je bila minus 22 stepena. Kada me je pratilac probudio od uzbuđenja mi je srce jako lupalo. Mislio sam da će ga i vuk čuti. Ipak, dobro sam nanišanio i odstrjelio ga. U lovovima na visoku divljač koristio sam uglavnom karabin u kalibru 7 mm remington magnum.
Savjet početnicima
Onaj ko ima ambicije da se ozbiljno bavi gađanjem “glinenih golubova“ prvi važan detalj je nabavka kvalitene pušku. Naravno, ona košta oko deset hiljada eura. Za početnika, izuzetno su dobre ruske bokerice. Kada se nabavi puška potrebno je provjeriti da li dimenzije kundaka odgovaraju proporcijama strjelca. Strijelac se ne smije prilagođavati pušci. Ona se mora uklopiti u strelca tako da postane sastavni dio tijela. Kada stavi pušku u rame i nasloni glavu na obrazinu, on mora imati čistu nišansku sliku. Trenirati se mora bar dva puta sedmično i to minimum 50 golubova. Zatim, odlazak na takmičenja mora biti što češći. Bez takmičenja nema rezultata. Strelac mora proći taj psihološki momenat sazrjevanja. Koliko god bio dobar, ako nije psihički jak neće ostvariti vrhunski rezultat. Jednostavno postoje strjelci i uopšte sportisti koji vole taj teret da mora postići dobar rezultat. Trener mora znati ko mu u ekipi može podnijeti taj teret, a ko ne. Ovo je posebno važno kod ekipnog gađanja. Trening i priprema za takmičenje su vazni jedno za drugo. Trening mora biti neka vrsta takmičenja. Strjelac se takmiči protiv svojih kolega, ali i protiv sebe. Na taj način stvara se pozitivni takmičarski duh, objašnjava Dževad.
MP
Be the first to comment