Kada je prije nešto više od tri godine na festivalu filma u Veneciji, jedan Vuk (gle slučajnosti), Vuk Ršumović, pobrao sve prve nagrade publike kritike i žirija za film «Ničije dete» u jednoj od kategorija Mostre, javnost se, ponesena više tematikom nego samim uspjehom filma, ponovo uzburkala kao i u nekim sličnim primjerima iz prošlosti.
Ovaj tekst nije apologija vuka, već potreba da se unese nešto svijetla i pokuša bar malo razvijati mrak koji se vjekovima taložio u odnosima čovjeka i ove životinje, u cilju naše bolje „orjentacije u prirodi” naravno ne one topografske, već mentalne orjentacije u živom svijetu koji nas okružuje, a u kojem vuk ima značajno mjesto
Naime, glavni akter ove priče je dječak kojeg su odgajali vukovi, a kojeg su 1988. godine, pronašli lovci negdje na tromeđi Bosne, Srbije i Crne Gore. Poludivljeg dječaka, starog oko 12 godina, koji nije znao uspravno hodati i govoriti, pa stoga i ništa o sebi, prihvatila je socijalna ustanova u Travniku, a potom je otpremljen za Beograd u dom za nezbrinutu djecu. On se zadugo otuđivao i samovao u nekom uglu, a kad niko ne vidi u kuhinjskoj kanti za odpatke tražio bi kosti sa ostacima svježeg mesa. Put njegove socijalizacije bio je dug i trnovit, nažalost sa tragičanim krajem.
Mitovi koji su postali stvarnost
Kao i u mnogim ranijim slučajevima povela se rasprava da li je tako nešto moguće, da divlje životinje, i to najčešće vukovi, mogu da «usvoje» ljudske potomke. Jedni su uporno i zadrto tvrdili da je to puka izmišljotina, kao i mit o Romulu i Remu, osnivačima Rima ili perzijskom vladaru Kiru, koji su imali sličnu sudbinu.
Iznosili su staru tvrdnju da je svaki mit u početku malo istina, a malo laž, a da zbog ljudske sklonosti ka pretjerivanju laž vremenom postane dominantna, svi silni argumenti bili su naprosto slabi pred njihovim predrasudama. Nasuprot njima, mnogi su pak bili istrajni u dokazivanju tačnosti ovih tvrdnji, iznoseći mnoge nepobitne činjenice i primjere.
Ako pomenemo samo najpoznatije slične događaje iz prošlosti, za koje postoje prilično pouzdani svjedoci, jasno je da ova priča ipak «drži vodu», čak i ako neki od sljedećih na voda nisu potpuno vjerodostojni.
Prvi zabilježen slučaj «dječaka vuka» zbio s u Njemačkoj 1341. godine. Njega su uzeli lovci, pošto su rastje rali vukove među kojima se dijete kretalo. Trčao je četvoronoške, vrlo vješto i brzo, hitro preskačući vio među ljudima, umro je od gladi jer nije prihvatao ljudsku hranu. Nakon tri godine, u istoj oblasti pronađeno je još jedno «vučje dijete», na sreću ovaj dječak je donekle uspješno prevaspitan. Godine 1661. i u Litvaniji je nađen dječak – vuk. U Meksiku su jednu djevojčicu viđali počev od 1845. godine, kako ide sa vukovima, a zadnji put je opažena 1852. kako sa čoporom jede ubijenu kozu. Kada su 1867. indijski lovci primjetili da jedno dijete ulazi u vučiju jazbinu, dimom su istjerali vukove i izbavili dječaka šest godina starog. Dina, kako su ga nazvali, slabo se privikavao na život među ljudima, nikad nije naučio da govori, a umro je 1895. godine u sirotištu u Agri. Mnogi misle da je upravo on inspirisao Kiplinga da napiše svoj čuveni roman „ Knjiga o džungli „.
Jedno upečatljivo svjedočanstvo zbilo se u Bengalu 1920. misionar J. Sing je čuo kako u jednoj jazbini kod groblja žive duhovi. Prikrao se u sumrak i promatrao rečeno mjesto. Bio je zabezeknut kad u neko doba iz jazbine počeše izlazi ti vukovi a među njima i jedno dijete. Sutradan je naredio da se jama otkopa i čim su seljaci prišli otvoru, iz njega su šmugnula dva vuka, a potom se na izlazu pojavila i vučica koju su radnici nažalost odmah ubili. Otkopavši jazbinu u njoj su pronađeni sklupčani dva vučića i dvije djevojčice, jedna od osam i druga od dvije godine. Djeca su nazvana Kamala i Amala i smještena u sirotište u Midnaporu. Amala je uskoro umrla, dok je o starijoj djevojčici predano brinuo pomenuti Sing.
Upornim radom ostvario je vidan napredak, Kamala je naučila da ide uspravno, da jede kuvanu hranu i da ponešto govori. Na žalost, i ona je živjela još samo devet godina. Ovaj slučaj je precizno zadokumentovan.
“Bio sam ravnopravan član porodice”
Markosa Rodrigeza Pantoju, kao šestogodišnjaka, otac je prodao u najam u planinama Sijera Madre. Od gazdinog zuluma dječak bježi u planinu gdje će živjeti sa vukovima narednih 12 godina. Nađen je 1965. i vraćen u civilizaciju. Mnogo godina kasnije, pošto je sa dosta muke naučio da govori, ispričao je:
„ Lutajući šumom našao sam jazbinu sa vučićima, poslije igre sa njima zaspao sam. Probudila me vučica koja je trgala meso i bacala vučićima. Zadnji komad je dala meni, ali ja ga nisam smio dotaći. No ona ga je uporno gurkala do mojih nogu. Na kraju sam ga uzeo i pojeo, a ona me tad polizala i tako sam postao član porodice”.
U Indiji je 1972. godine pronađen četverogodišnji dječak Šamdeo kako se u šumi igra sa malim vučićima. Umro je kao poludivlje dijete, 13 godina kasnije u prihvatilištu Majke Tereze.
Postoji još niz ovakvih slučajeva od kojih bi svaki mogao biti roman, ali mi nemamo toliko prostora i priču moramo usmjeriti ka drugom cilju.
Vučija djeca
U prošlosti je širom svijeta zabilježeno preko 40 primjera pronađene „divlje”, „vučije” ili „feralne djece”, kako ih još zovu (latinski ferus znači divlje),
U raznim slučajevima, pored vukova, česti „usvojitelji” su bili medvjedi, kao i još neke životinje. No mi ćemo se s razlogom zadržati na vukovima jer su oni najčešći akteri ovih priča, mada najmanje „podobni” zbog „reputacije” koja ih prati. Razne stručne rasprave, analize i studije, dominantno su se bavile tom nesretnom djecom, njihovom zlehudom sudbinom, mentalnim razvojnim smetnjama, te navikama i psiho-fizičkim osobinama koje su poprimile od svoje „divlje porodice„. Mnogo se pisalo o teškoćama i izazovima kod njihove reintegracije u ljudsko društvo, što je vrlo često ostajalo bez ikakvih rezultata. Ova podivljala djeca su istovremeno bila osuđena na propast ukoliko su ostala među životinjama, jer sve bi nekako funkcionisalo dok su bili u statusu „mladunčadi” i dok se o njima brinula „majka” ili čopor. No čim bi stasali do nivoa kada trebaju živjeti životom odraslih jedinki, taj su prag teško prelazili.
…hrabar, snažan, slobodoljubiv, usamljen, nepovjerljiv, tih, opasan, munjevit, oprezan, porodičan, društven, odan, osvajač, napadač, strateg, dosledan, branitelj, borac, silovit, lukav, nepotkupljiv, izdržljiv, hladan, pribran, okrutan, slobodan, divlji i lijep, to je vuk.
Ono što je upadljivo na prvi pogled, iz mnogih napisa na ovu temu, jeste činjenica da se vrlo malo ili skoro ništa nije govorilo o divljim životinjama koje su prihvatale ovu nesretnu djecu, a koje su u „znak zahvalnost” najčešće bezdušno ubijane.
Ovaj tekst ima namjeru da baš te životinje, „usvojitelje”, stavi u fokus, jer ovi primjeri, upravo njih, duboko humanizuju. Ujedno bi to bio i skroman pokušaj promjene naše svijesti i načina razmišljanja, kada je riječ o vuku, životinji koja nikad ne napada čovjeka, čak ni u samoodbrani, i čiji je daleki rođak pas naš najodaniji životinjski prijatelj.
Vuk je čovjeku čovjek
S obzirom na našu najčešću percepciju da je vuk okrutna krvoločna zvijer, (hladni ubica takoreći), mitsko demonsko biće, nepomenik iz pakla, vrlo teško je povjerovati da takva „neman” može sa toliko brige, pažnje i nježnosti hraniti i štiti porod čovjeka, svoga najopasnijeg prirodnog neprijatelja. No na djelu je čudo veličanstvene prirode koja se postarala da vučica prihvata izgubljeno dijete, podiže ga kao i svoje potomstvo, pa čak i sa više pažnje, jer to goluždravče mora ispoljavati određene znake slabosti i inferiornosti u odnosu na njenu mladunčad.
Možemo li uopšte zamisliti sliku kako se usred škomutanja i dječjeg kikota čampaju i premeću pred jazbinom musavi dječak i tri-četiri vučića, dok nešto dalje na maloj uzvisini budno stražari majka-vučica, skrećući povremeno blag pogled na «nestašnu djecu». Pod utiskom ovog prizora iz mašte, jednu poznatu već izlizanu frazu mogli bi smo mirne duše preinačiti, da glasi „ vuk je čovjeku čovjek„.
-Čovječe, ne ponosi se svojom „superiornošću” nad životinjama, jer one su bez grijeha, dok ti svojom veličinom skrnaviš zemlju. – Dostojevski
Šta upravlja ovakvim ponašanjem vukova, je li to samo majčinski instinkt i nespremnost da se ubije bespomoćno malo biće koje se ne brani čak ni bijegom, ili je neki poseban prirodni mahanizam u vuka «ugradio» Tvorac? I zašto je usvojitelj najčešće vučja porodica? Šta i koliko mi o toj tajnovitoj životinji uopšte znamo, opterećeni uvijek prisutnim, vijekovima taloženim, krajnje negativanim, vrijednosnim sudom? Da li smo spremni da i na ovakve poticaje preispitamo tako memorisanu arhetipsku sliku? Ako probamo svojim umom doprijeti s onu stranu nama poznatog svijeta i intuicijom i maštom probiti ograde uobičajene konvencionalne slike stvarnosti, da li će nam se otvoriti vrata neke nove spoznaje odnosno samospoznaje.
Odmetnuti čovjek
Istina je da se u ljudskom rodu, rijetko o kom živom stvoru tako «crno» govorilo kao o vuku. Naravno sva ta hula nije bila lišena ozbiljnog osnova jer vuk je kao pusti razbojnik otimao ono što je čovjek uzgajao i čuvao za sebe i što je konačno bilo osnov opstanka njegove porodice kroz vijekove. Ali zar i vuku to isto mkeso nije osnov opstanka («glad očiju nema»)?! Pa njega je Bog upravo stvorio da jede meso koje nađe u prirodi i on to i čini, po cijenu da ga stigne kijača, metak ili ovčarski psi. Veliki Njegoš reče: «vuk na ovcu svoje pravo ima» i to je cijela istina, jer on kao tipičan mesožder ni fiziološki nije opremljen da pase travu ili da brsti lišće. E tu leži problem, jer na tu istu hranu čovjek polaže apsolutna prava, pa su oni tako direktno suprostavljeni konkurenti. Da je kojim slučajem čovjek biljojed i da najrađe jede voće, vuka tada sigurno ne bi smatrao zlotvorom . S obzirom na tešku „slavu” koja ga prati, ima li on uopšte, po našim aršinima, pravo na goli život, premda mu to garantuju iskonski prirodni zakoni? Mi te zakone teško da možemo shvatiti i prihvatiti ako se ne oslanjamo na intuiciju, savjest, emociju, instikt i vjeru. I uovom slučaju kao i u mnogim drugim, čovjek teži biti izvan i iznad zakona, ne želi da išta sputava njegovu slobodu da čini šta mu je volja. On tako prkosi i univerzumu u svojoj osionosti, vrijeđajući čak i samog Tvorca koji nam je podario razum i snagu da bi smo mogli upravljati, ali i služiti ovome svijetu. Svakako ne zato da bi smo ga porobili i podredili svom egoizmu i pohlepi, prijeteći da ga, zbog pustošenja i destrukcije prirodnih resursa, konačno i uništimo.
Čovjek se odavno nametnuo kao regulator mnogih procesa u prirodi, pa tako i brojnosti i rasprostranjenosti određenih živih vrsta, i to se više ne može, a i ne mora nužno mjenjati, ali pitanje njegovog odnosa, odgovornosti i poštovanja spram tih životinja zahtijeva jedan iskren humanistički pristup. Taj odnos treba, prije svega biti mjerilo naše etike, kulture i duhovnosti. Ovdje se ne radi o tome da trebamo nešto novo naučiti, već da se moramo od mnogo čega odučiti, odbacujući štetna uvjerenja i navike jer samo tako ćemo u svom biću ponovo naći potrebni sklad sa prirodom.
Prema predanju ljudi i životinje su nekad živjeli u miru, ali je grijeh ljudski sve pokvario. Sputani kasnije postavljenim, dominantnim obrascima mišljenja, možemo li konačno kao slobodna bića, sinovi prirode, prihvatiti životinje kao braću, pa tako naravno i vuka, koji to i jeste po starom paganskom vjerovanju, odnosno po slovenskoj i srpskoj mitologiji.
Slovenska mitologija, vuka pominje neraskidivo vezanog za boga sunca Dažboga, sina Svarogovog. Dažbog i Morana imali su sina Vana kojeg je majka zatočila i oslijepila zbog osvete Dažbogu, spašava ga Radgost uz pomoć Žive koja mu živom vodom vraća vid. Dažbog za kaznu Moranu baca na lomaču a ona tad prokletstvom Vana pretvara u vuka. Da bi spasio sestru od smrti Van se kasnije morao vra-titi iz vučijeg u ljudski oblik i odreći božanskih moći. Od tog Vana po predanju potiču Srbi kao narod. Dolaskom hrišćanstva Sveti Sava je preuzeo gotovo sve funkcije Dažboga, pa i njegove vučije karakreristike. Zato se on smatra zaštitnikom vukova i vučijim pastirom. Dažbog se uvjek prikazuje sa vjernim pratiocem vukom, koji je totemska životinja Srba
Drago Mijović Brko, Lovačke novine broj 186
Be the first to comment