TEMA: Traganje za ranjenom divljači (II): Upornost u obuci donosi višestruku korist

Sa obukom se počinje u starosti psa od pet do sedam mjeseci, najprije – pospješujući urođene osobine psa, uz nastojanje da ga odviknemo od onoga što ne želimo da radi i privikavanje na ono što znači poslušnost prema vodiču.

Vodič mora da dobro poznaje prirodne osobine izabrane pasmine i da kroz rad uoči koliko je njegov “učenik” prirodno obdaren i na osnovu toga zaključi šta u njegovom radu i ponašanju treba poboljšati ili ispraviti. Osnov školovanja je urođena poslušnost kojoj je mladi pas – kao pripadnik krda, instinktivno sklon i podložan “vođi”. Tu osobinu psa vodič treba obilato da koristi! Pri tome treba uvažavati iskustvo da pamćenje psa treba učvršćivati pohvalom i nagradom, ponekad grdnjom, ali nikada silom i fizičkim kažnjavanjem.



Pas će kroz uporno ponavljanje pojedinih vježbi (“Vježba čini majstora!”) savladati sve ono što vodič od njega zahtijeva, najprije u zatvorenom prostoru, a potom – kada pas svaku od osnovnih vježbi poslušnosti usvoji, to treba postići i u prirodi. Osnovne vježbe poslušnosti su iste u školovanju svih pasmina. Rekosmo, započinju u zatvorenom prostoru, kako bi se izbjegli uticaji okoline (kao što su mirisi, kretanja…) koji bi mogli skretati pažnju psa, a učvršćuju u prirodi, gdje je, opet, to sve prisutno. U te vježbe spada vodljivost, dolazak na poziv, reagovanje na komandu “glas”, “sjedi”, “lezi”, kao i odloživost na komandu “mjesto”. (Postupak za njihovo izvođenje obrađen je u svakom priručniku za obuku pasa, pa ga ovdje ne elaboriramo.)

Uspjeh u ovom dijelu školovanja mladog psa je osnova za sve ostalo što u okvirima specijalizacije u radu pojedinih pasmina želimo postići.

Specijalizacija

Da je pas prihvatio čovjeka kao “vođu krda”, zaključujemo tek kada on izvršava sve vodičeve komande poslušnosti. Tek tada može da počne specijalistička obuka koja se obavlja na terenu. U našem slučaju – obuka za rad na slijeđenju traga ranjene divljači, kojom želimo da kod psa pospješimo i praktično iskoristimo iskonske instinkte traženja njuhom po tragu, glasno javljanje kada ranjenu divljač podigne, te neophodnu oštrinu i oblajavanje kada je zaustavi ili uginulu pronađe. 

Pri tome valja znati da pas na tragu ranjene divljači ne prati samo mirise krvi (jer je – s obzirom na položaj rane na tijelu, ne mora ni biti, osim na mjestu stajanja pri pogotku!), već i druge tragove na tlu i rastinju koje ranjena divljač svojim kretanjem ostavlja, kao što su tragovi mirisnih žlijezda i (posebno) mirisni produkti (raspadanja) zgaženog bilja ili živih organizama koji na tragu (čak) znatno duže traju. Glasno gonjenje i oblajavanje nađene divljači su važne osobine obučenog psa, kojima nam daje na znanje da je na tragu, da je ranjenu divljač ustavio ili već uginulu pronašao. Ukoliko se pas ne oglašava, on će svoje umijeće morati da dokaže kao “pokazivač”, tj. sposobnost da vodiča (njemu znanim znacima) obavijesti o rezultatu i uspješno ga dovede do plijena.

Uz sve ovo, kod krvosljednika je poželjna hrabrost i oštrina u napadu (uz oblajavanje) kojima ranjenu divljač zadržava na mjestu do dolaska vodiča. Za uvježbavanje ovih osnovnih radnji, vodič koristi odgovarajuću opremu i postupke o kojima u daljem tekstu govorimo.

Oprema

Od opreme za obuku krvosljednika potreban nam je – uz mekani ovratnik i kratki povodac (koji smo koristili i kod školovanja), još jedan povodac dug šest do osam metara, odgovarajuća oprema za vodiča i pomoćnika koja se sastoji od gumenih čizama (sa kojih se lako otklanjaju mirisi i prljavština) i prikladna odjeća za nesmetano kretanje po prirodi, a zatim i priručni “alati” – u prvoj  varijanti u vidu: do dva metra dugog štapa sa pričvršćenom spužvicom na vrhu, kantice sa ručkom u kojoj je krv za namakanje spužve, flašice sa rezervnom krvi divljači ili domaće stoke (preparirane solju da se ne zgrušava), ili – u drugoj varijanti: plastične flašice sa krvlju sa suženim otvorom na grljku iz koje se povremeno istiskuje pokoja kapljica krvi, ili – u trećoj varijanti: iste takve flašice sa krvlju pričvršćene na stopalo pomoćnika (markiranta) koja pri svakom koraku ispušta pokoju kapljicu krvi. Korisno je da se u opremi markiranta nađu papci srneće divljači ili divlje svinje koje će pričvrstiti na obuću, i obavezno: osušena mješina divljači napunjena slamom i poškropljena krvlju, da bi se stavila na kraj markiranog traga. Uz to, dobro je da pomoćnik pri postavljanju ima nož ili sjekiricu kojima će vidno markirati pravac kretanja, da bi vodič mogao kontrolisati ispravnost kretanja psa.

Postavljanje traga

Za postavljanje traga na početku obuke treba izabrati livadu sa travom (ne višom od desetak cm) kako biste psa prisilili da traži sa “niskim nosom”. Prvi postavljeni tragovi (kapljice krvi) treba da budu pravolinijski i (relativno) kratki (do 100 m) na čijem će kraju biti ostavljena mješina od divljači napunjena slamom i poškropljena krvlju. Oponašajući prilike u praksi, kapljice krvi su na početku traga obilnije i češće, a kasnije sve rjeđe. Sa napredovanjem školovanja, postavljeni trag treba sve više produžavati (na 200, 400 i 800 metara – kako to i Pravilnik za takmičenje u radu na krvavom tragu predviđa), provlačeći ga kroz različite oblike vegetacije i uvodeći u sve gušće rastinje (kakvo i ranjena divljač bira da bi se ranjena sklonila), i to sa sve manjom količinom upotrijebljene krvi (Pravilnik dozvoljava upotrebu četvrt litra krvu za markiranu dužinu traga od 1.000 m).

Traženje

Po završetku posla oko postavljanja traga sačekamo (oko dva sata) da se izgubi miris pomoćnika, a potom na dugom povocu dovodimo psa na početak traga i uz komandu “traži” pratimo njegovo kretanje. Ukoliko pas odstupi od markiranog pravca i ne uspijeva da ga pronađe, prilazimo mu, uzimamo ga u naručje i hrabreći ga navodimo na mjesto traga gdje ga je izgubio. Time mu pomažemo da trag pronađe i nastavi traganje sve do kraja gdje će naći i oglasiti – u prvo vrijeme postavljenu mješinu, a kasnije – kad god se za to ukaže prilika, i odstrijeljenu divljač. (U slučajevima uspjeha – nagrada psu ne bi smjela izostati.)

Vježbe na krvavom tragu valja izvoditi svakodnevno, uz odgovarajuće zalaganje vodiča i pomoćnika, i to u svim vremenskim uslovima (kiše, suše, snijega, oluje i dr.), zbog čega su one dugotrajne. Vodiči moraju biti uporni i puni razumijevanja za psihu psa, stimulišući ga pohvalama, milovanjem i nagradama za svaki uspjeh i blagim korigovanjem grešaka (komandama “ne” ili “fuj” uz lagano potezanje povoca).

Kada sa psom uspješno završimo sa vježbama na vještački postavljenom tragu, prelazi se na rad u lovištu. Najprije tragajući po markiranom prostoru na kojem je vučena odstrijeljena divljač, a potom i kroz provjeru dostignute obučenosti u stvarnim situacijama. U toj prilici, na mjesto ranjavanja se dovodi pas na dugom povocu i uz naredbu “traži” počinje traganje. Kad pas trag uoči, vodič će ga pohvaliti i stimulisati istom naredbom krećući se lagano za njim, povremeno označavajući pređeni dio puta – najbolje rol-papirom u boji u periodu snijega, a bijelim u ostalim uslovima, kako se ne bi desilo da se traga po već pređenom prostoru.

Tokom slijeđenja pas će nailaziti na teškoće u praćenju traga zbog vodenih tokova, teško prohodnih gustiša i sl., kada mu je pomoć vodiča neophodna. Vodič će u tim prilikama označiti mjesto do kojeg je stigao, pomoći psu da pređe ili zaobiđe prepreku, pretražujući mjesto prelaska na suprotnoj obali ili izlazak iz gustiša, sve dok vodič ne primijeti trakove krvi ili pas njuhom ne pronađe trag i nastavi praćenje. Ako vodič nije u prilici da primijeti tragove krvi, a pas uporno nastavlja praćenje, znak je da je divljač prestala krvariti i da traganje treba nastaviti sve dok se divljač ne pronađe.

Kad pas vodiča dovede do mrtve divljači, vodič će ga pustiti sa povoca da divljač onjuši i što duže veselo laje kraj nje, a ako se ne oglasi – vodič ga treba podsjetiti komandom “glas”, a kada se oglasi, pohvaliti ga i uobičajeno nagraditi za dobro urađen rad.

– Ovdje valja naglasiti – da nagrada nikako ne bi smjela biti meso odstrijeljene divljači, da se kod psa ne bi stekle navike da to sam u narednoj prilici počne uzimati!

U pravilu, vodič ne bi trebalo da dozvoli da se pas na tragu kreće bez povoca, jer se tako gubi trudom uspostavljena veza između psa i vodiča, mada se u slučajevima prelaza preko nekih prepreka ili kroz neprohodan gustiš i to mora učiniti. No, čim se takva prepreka savlada, povodac ponovo treba koristiti.

Vodič

Do željenog rezultata – vidjeli smo, nije lako doći. Treba najprije naći psa sa željenim osobinama, a potom – upornim radom vodiča osposobiti ga za rad. Ni vodič ne može biti svako. Da bi u radu uspio, on poslu brige o psu i njegovoj obuci mora svakodnevno pokloniti dio vremena. Uz to je neophodno da bude blage naravi, uporan i sa potpunim poznavanjem osobina i psihe psa kojeg obučava. S obzirom na dugotrajnost rada i potrebe da se rad sa psom najvećim dijelom obavlja u prirodi, najsvrsishodnije je da se oni regrutuju iz redova lovočuvara ili pasioniranih lovaca sa boravištem u lovištima, koji su u prilici da odvoje dio vremena za druženje sa psom, za njegovu obuku i svakodnevnu vježbu. Takve ljude treba posebno stimulisati i hrabriti.

Zadaci lovačkih i kinoloških organizacija

Lovačke i kinološke organizacije moraju pokazati puno razumijevanje za etičku i materijalu korist upotrebe obučenih lovačkih pasa u lovnom gazdovanju, posebno u dijelu racionalnog korišćenja kojim se realizuju dugogodišnji napori u stasavanju kapitalnih grla, od kojih se očekuju i odgovarajuća sredstva za dalje unapređenje lovstva i lovne kinologije. Zadatak lovačkih organizacija bi bio da odrede odgovarajuće terene za obuku lovačkih pasa, da materijalno pomognu nabavku kvalitetnog grla odgovarajuće pasmine, nabavku potrebne opreme, učestvuju u troškovima putovanja po lovištu i odlazaka na specijalizovana takmičenja. Zadatak kinoloških organizacija je da – u skladu sa savremenim saznanjima u svijetu, usaglašavaju pravilnike o ispitima urođenih osobina pasa i takmičenjima u radu pasa na tragu ranjene divljači. I, ne zaboravimo, osim direktne koristi – prihoda od trofeja i ostalih dijelova pronađenog primjerka divljači, tu je i zadovoljstvo onoga ko gazduje lovištem i – još veće, onoga ko je došao do željenog trofeja.

Povezani tekst: TEMA: Traganje za ranjenom divljači (I)

Živko Rapaić



Be the first to comment

Leave a Reply