TEMA: Traganje za ranjenom divljači

Vrijednost usluga pasa obučenih za rad na krvavom tragu u lovištima sa krupnom divljači je neprocjenjiva. Kod nas je poznaju samo malobrojni koji su bili u prilici da dožive radost nakon uspješnog traganja za željenim trofejem ranjene divljači uz pomoć obučenih pasa. Naglašavamo malobrojni, ne zato što su slučajevi ranjavanja divljači rijetki, već zato što još u zanemarljivom broju lovišta imamo ustaljenu praksu uzgoja i obuke pasa za ovu namjenu i pokraj značaja koji oni u lovištima imaju.

Takvo stanje se ne bi moglo (a ni smjelo) bilo čim pravdati. Ono opstaje kao rezultat nedovoljne brige lovaca i kinologa (smijemo li reći lovačke i kinološke organizacije?) u našim krajevima da se ono promijeni. A promjena je – ako želimo napredak, neophodna. Ona bi nam donijela nove sadržaje u angažovanju pojedinaca (lovaca i kinologa na uzgoju i obuci pasa) i priliku da u okvirima lovačke i kinološke organizacije ustalimo kao redovnu praksu organizovanu obuku vodiča i pasa i atraktivna takmičenja u radu pasa na krvavom tragu i tako obezbijedimo neophodan broj obučenih krvosljednika. Njima bi bile otvorene nove mogućnosti – kako u etičkom tako i u materijalnom smislu: bila bi podignuta zainteresovanost lovaca uz uzgoj, obuku i takmičenje, a ranjavanjem onesposobljena divljač za opstanak u prirodi bi bila uspješnije pronalažena, a njeni trofeji i ostali dijelovi – shodno planovima gazdovanja lovištem, bili bi efikasno oprihodovani.

Dosadašnja iskustva

Čovjek je odavno spoznao da mu pas – sa svojim urođenim osobinama, može biti vjeran pratilac, čuvar i nezamjenjivi saradnik u lovu. O tome nam svjedoče istorijski podaci iz svih dijelova svijeta i svih razvojnih perioda društva. Iz njih je lako uočiti da je čovjek kod psa otkrio odanost, ali i daleko oštrija čula njuha i sluha nego ih sam posjeduje, kao i to da ih može uspješno iskoristiti. U prvo vrijeme za obezbjeđivanje egzistencije, a kasnije i u brojnim drugim aktivnostima, ali najčešće u lovu. Kroz lov se prisnost između lovca i psa produbljivala. Na osnovu te saradnje, čovjek je, kao razumno biće, nastojao da pojedine osobine psa i unaprijedi. Tako je stvorio pomoćnika koji će mu gonjenjem dotjerati divljač, istjerivati je iz jama, donositi iz vode ili slijediti po krvavom tragu.

Vremenom, uzgojem i obukom, stvorene su čiste pasminske grupe specijalizovane za pojedine vrste lova čiji se rad danas organizovano unapređuje. Među njima su i psi obučeni za rad na krvavom tragu, koji su zbog značaja za lovno gospodarenje predmet sve većeg interesovanja kod nas i u svijetu.

Uloga lovačkih pasa u lovnom gazdovanju

Savremeno lovno gospodarenje obuhvata mjere zaštite i uzgoja divljači, koje sa mjerama uređenja lovišta imaju za cilj da u lovištu dostignu i održavaju optimalne populacije pojedinih vrsta divljači (usklađene sa mogućnostima staništa) koje će u reprodukciji donijeti (realan) godišnji prirast, čijim se (racionalnim) korišćenjem (u cijelosti) može računati u ostvarenju prihoda za redovno poslovanje i dalje unapređenje lovstva.

Takvo poslovanje zahtijeva stalno čovjekovo prisustvo u prostoru – njegovu aktivnost na osmatranju i regulisanju brojnosti predatora, veličine, zdravstvenog stanja i omjera polova u populacijama divljači kao osnove za intervencije kod uočenih potreba za izlučivanjem pojedinih primjeraka iz uzgojnih i sanitarnih razloga ili pak zbog dozrelosti. U svim tim poslovima obučeni lovački psi su od neprocjenjive koristi. U poslovima zaštite lovišta pas će čovjeka na vrijeme upozoriti na prisustvo drugih lica ili predatora isto kao i na bolesne i iznemogle primjerke koji su se sklonili na neko skrovito mjesto da bi skončali. Kod provođenja uzgojnih mjera pomoći će mu u prebrojavanju, kod osmatranja pravovremenim upozorenjem, dok su kod korišćenja gotovo nezamjenjivi – bilo da je potrebno prisustvo divljači pokazati, podići i goniti, donijeti ili ranjenu pronaći.

Svjedoci smo da se i u našim lovištima obučeni lovački psi uspješno koriste u većem broju opisanih načina. Najčešće se koriste goniči u brdsko-planinskim područjima, ptičari i cunjavci u ravničarskim predjelima, a jamari u svim krajevima. Sa psima za rad na krvavom tragu to (nažalost) nije slučaj. Rijetki su oni koji ih drže i sa njima rade. Tek u neznatnom broju privrednih lovišta se ozbiljnije radilo na uzgoju i obuci krvosljednika, ali su rezultati tog rada ostali u njihovim okvirima i opstali u neznatnom broju.

Kao posljedicu takvog odnosa imamo gotovo beznadežnu situaciju u lovištima kod slučajeva kada u njima bude ranjena krupna divljač. Kakva je to šteta znaju samo oni kojima je zbog toga izmakao željeni trofej i u pamćenju ostavio životnu grešku, kao i korisnici lovišta koji nisu realizovali rezultate godinama ulaganog truda u stasavanje kapitalnog (medvjeda, divojarca, srndaća, vepra ili bilo kojeg drugog) grla krupne divljači.

U svijetu to nije tako. Za ilustraciju pomenimo statističke podatke iz Slovenije iz kojih vidimo da njihovi lovci uzgajaju od 400 do 600 pasa za rad na krvavom tragu i da uz njihovu pomoć godišnje bude pronađeno između 1.100 i 1.500 grla ranjene krupne divljači.

Sve rečeno nas ozbiljno upozorava da uzgoju i školovanju lovačkih pasa za rad u lovištu moramo pokloniti više truda, a posebno uzgoju i obuci krvosljednika u lovištima sa krupnom divljači. Smatramo, naime, da nijedno od takvih lovišta ne bi smjelo biti bez obučenih pasa za rad na krvavom tragu.

Izbor šteneta

Kad se na osnovu proučenih informacija iz prakse ili literature odlučimo za pasminu slijedi nam izbor šteneta. Tom činu prethodi saznanje o mogućnostima nabavke, a potom i informacije o radnim osobinama roditelja. Čak je korisno saznati da li je to njihovo prvo ili neko kasnije leglo jer se u tom slučaju možemo raspitati o štencima iz ranijih legala istih roditelja i saznati u kojoj su mjeri oni naslijedili tjelesne i radne osobine predaka.

Poslije odluke za određeno leglo slijedi izbor šteneta. Kod toga zainteresovani vodič treba da više puta obiđe leglo i tako prati tjelesni razvoj štenaca uz majku (do šest nedjelja). U tim obilascima poklanja pažnju na ponašanje i temperament pojedinog grla, pa i to uzima u obzir. Kao kruna svega, prije definitivnog izbora, treba da uslijedi provjera njuha tako što ćete štenad odnijeti na zatravljeni prostor i na udaljenosti od dva-tri koraka od njih, u pravcu odakle struji vjetar, rasuti komadiće svježeg mesa. Oni sa boljim njuhom će ga prije osjetiti i pronaći u travi, pa im zbog toga treba pokloniti povjerenje.

Iz legla štene uzimamo poslije šest nedjelja. Time ga odvajamo od majke i ostalih članova krda i prekidamo iskonske tokove življenja, ali sa potrebom da mu ih nadoknadimo brigom o ishrani, higijeni i druženju. To su obaveze novog vlasnika, koji mu je obično i vodič. On se mora pobrinuti za udoban ležaj, odgovarajuće višekratne obroke i redovno izvođenje radi obavljanja fizioloških potreba. Time vodič, u svijesti šteneta, preuzima ulogu predvodnika (krda). Kroz hranjenje i igru u tom periodu počinje navikavanje šteneta da se odazove na ime i poziv, na prihvatanje i nošenje ovratnika, vođenje na povocu, lajanje na komandu “glas” i sl.

Tako štene počinje prilikom poziva i hranjenja da se privikava na ime, pohvale, milovanja i nagrade za sve dobro što učini i prekore, oštrijim glasom i izostanak nagrade, kada pogriješi. Pas će te gestove vrlo brzo shvatiti i, ako ih ponavljamo, trajno zapamtiti. Sljedeće je privikavanje na ovratnik i povodac. I tu treba očekivati otpor koji treba savladavati upornim ponavljanjem, pohvalama i nagradama. Nipošto grubom silom, a nikako udarcima povocem jer će to izazvati suprotan efekat.

Sa mladim psom naviknutim na povodac treba šetati po naselju, polju i šumi kako bi se navikao na okolinu u kojoj će sretati domaće životinje, razne mirise i cjelokupan promet oko njega. Pri tome će psa sve zanimati, a naročito ono što se kreće. Na vodiču je da u tim prilikama odgovarajuće reaguje pohvalom ili prekorom i tako ga privikava na željeno ponašanje. Pri tome se ne smije smetnuti s uma ni mladenačka potreba psića za igrom – koju treba povremeno (ali redovno) upražnjavati na otvorenom prostoru, uz nastojanje da se i tom prilikom ispravljaju neželjene pojave ponašanja. U tom uzrastu psa treba učiti da se na komandu “glas” javi lavežom jer će nam ta radnja biti potrebna u kasnijoj obuci. Istovremeno, kroz igru psa treba navikavati da njuhom traži hranu, i to tako što ćemo mu mijenjati mjesto davanja hrane, a do novog mjesta ići tragom mjestimično prosute hrane. Time ćemo mu izoštravati njuh, podstičući ga da traži “niskim nosom”. Vježbe traženja treba primjenjivati i kod šetnje u prirodi, kada je pas bez povoca, tako što će se vodič sakriti i prisiliti ga da ga njuhom pronađe.

Kroz igru u tom uzrastu valja pokušati i sa praćenjem traga koji smo prethodno postavili povlačeći sirovo meso ili kožu skinutu sa divljači, a potom psa na povocu doveli na početak traga, prateći njegovo ponašanje i uspješnost praćenja, uz ispravljanje (ako je to potrebno) i nagrađivanje na kraju. Ista igra se zatim ponavlja i bez povoca.

I tako, igrajući se sa psom, dobar vodič će ga privići na sebe i usput pripremiti za dalje školovanje.

Krvosljednici

Kinologija u ovu grupu svrstava samo bavarskog i hanoverskog krvosljednika. To, međutim, ne znači da se jedino oni obučavaju za rad na traženju ranjene divljači. Štaviše, brojniji su slučajevi da se za taj posao koriste brak-jazavčari, oštrodlaki i kratkodlaki jazavčari, terijeri, pa čak i druge pasmine (ptičari, goniči). Osnovno je da za obuku budu izabrani psi s odličnim njuhom i da ga zatim kroz obuku za rad na krvavom tragu pripremimo za rad u lovištu. Zbog toga, izbor pasmine treba da bude lična odluka vodiča jer će on u toj prilici ugraditi i odgovarajuće sklonosti koje će kasnijim radom nastojati da opravda.

(Nastavak u idućem broju)

Živko Rapaić

Be the first to comment

Leave a Reply