Na prostoru bivše Jugoslavije bilo je dosta dobrih rasa goniča, nabrojaću samo neke: srpski gonič (balkanac), posavski gonič, trobojni gonič, srpski žuti gonič, bosanski barak… Sve su ovo rase pasa koje karakterišu izuzetan lovački instinkt, jak nos, izdržljivo i snažno tijelo.
Radne osobine su takve da oni na našem terenu daju odlične rezultate u lovu na zeca i lisicu. U posljednjoj deceniji je stavljen akcenat na lov na divlje svinje sa goničima. Kako ranijih godina selekcija nije vršena na osnovu osobina koje karakterišu dobrog psa “svinjara” potrebna je bila višegodišnja selekcija da bi se došlo do rezultata. Dugogodišnjom selekcijom sa drugarima došli smo do vrhunske “krvi” goniča za lov na divlje svinje. Ne bih da favorizujem neku od rasa, jer je podjednako dobrih bilo u svim bojama, samo bih naglasio da je riječ o domaćim autohtonim rasama. Važno je da je iz generacije u generaciju sve više štenaca u leglu gonilo svinju, među njima je bilo razlike u upornosti, jačini nosa, istrajnosti pri gonjenju, ali jedinstveno je bilo da iz prve oblajavaju svinju, što ranije nije bio slučaj, a tvrdim i danas i to kod većine pasmina.
Rad, rad i samo rad
Iz iskustva znam da se nedostatak talenta nadoknadi radom, imao sam psa koji nije bio dobre krvne linije, ali je moja upornost dala rezultate. Pas je, htio ne htio, “proradio” svinju, bio dobar na utragu, dobro lajao i gonio, sve to do prvog kontakta sa oštrijom svinjom, pa onda drugog i tako umjesto da pas bude sve bolji sa godinama on je na kraju zbog nedostatka (kako god ga nazvali) potpuno odustao od svinja! Tu sam školu skupo platio! Pored materijalnog (ovo je najmanji trošak), potrošio sam vrijeme i volju za radom, ali sam iz ovoga dosta naučio i to na vrijeme, da ne bi dalje gubio vrijeme sa polovičnim i “nesigurnim” rasama. Pored mene to su uočili i drugari, krenuli smo da parimo samo pse koji su dokazani “svinjari” (javljaju trag svinje na povodniku, javljaju se za vrijeme utrage, uporno i dugo gone i oblajavaju, poslije napada svinje ne odustaju čak i pocijepani, ali se uvijek teži ka “mekšim” psima koji ne napadaju), takvih pasa bilo je dovoljno da se pokrene “proizvodnja”, koja već danas daje rezultate. Svjedok sam, pored toga što je sve više štenaca zainteresovano za svinju, da se i uzrast u kojem se kerići zainteresuju za svinju pomjerio! Sve je to uzročno-posljedično povezano, tako da smo ranije čekali čak i do godinu da testiramo psa na svinju, a već sada imamo više slučajeva da kerići sa tri-četiri mjeseca sami od sebe na prvi susret krenu da oblajavaju svinju i uz poštovanje protivnika drže distancu! Totalno nepotrebno i pogrešno je obučavati psa na bilo koju divljač, 100 odsto provjereno i dokazano, nisam prvi koji se toga sjetio, ali sam se uvjerio da je moguće i primjenjujem isključivo obuku na divlju svinju.
Preporuka nikad dosta
Za obuku mladih pasa preporučujem oštriju svinju, ne previše oštru, ali da bude dostojan protivnik, tj. da ne tuče psa bez potrebe, ali da ne dozvoli da joj se ovaj pretjerano približi, znači distanca bezbjedna i za svinju i za psa (suviše meka divlja svinja čini medvjeđu uslugu i ako je često gone i oblajavaju svi psi), gdje će ta navika da drži distancu u prirodi keriću spasiti glavu. Sa obukom u gateru ne treba pretjerivati, jer se pas navikne da svinju nalazi bez traga (teško je pratiti trag gdje sve miriše na svinju), ograničen mu je prostor. Gater treba koristiti za provjeru temperamenta i upoznavanje sa protivnikom, dok je u prirodi prava škola, jer će pas kasnije loviti u prirodi, a ne u gateru. Obuku u prirodnim uslovima treba započeti što ranije, još dok se kod kerića nije javio “lovački nagon”, pustiti ga da tumara po šumi i za početak je dovoljno da izgradi osjećaj za koordinaciju u prirodi, a kako pas zastarijeva i počinje da traži, vezujem ga na povodnik i šetam isključivo na povodniku. Mladog psa obično vodim uz starijeg, da bi uz igru šetao, njuškao za starijim psom. Time sprečavam mladog psa da sam traži i luta, puštam ga isključivo na svjež trag divlje svinje i to samo na onaj gdje pas dobro registruje trag (počinje da laje na povodniku sa željom da prati trag). Dobro je mladog psa puštati na trag samostalno, da bi se sam trudio i mučio u potrazi, pa makar i ne našao divljač, ali će vremenom sve duže i bolje pratiti trag i na kraju doći do divlje svinje (pas mora da se javlja za vrijeme utrage). Uz starog psa se pušta da bi dobio na “dužini” i istrajnosti, ali nikako previše, jer će se kasnije oslanjati na starijeg psa. Za početak mi je važno da se pas nakon neuspjelog pokušaja pronalaženja divljači vrati kod mene i prestane sa lutanjem. Puštanjem sa povodnika isključivo na tragu divlje svinje, smanjuje se mogućnost da pas pronađe i goni neku drugu divljač, čime se kasnije izbjegava uznemiravanje ostale divljači za vrijeme lova, što nam daje mogućnost da sa ovakvim psima lovimo uvijek i svuda. Jer “pas goni ono što gazda lovi”, tako se bar kaže kod nas. Takođe se kod ovakvog rada sa psima smanjuje želja kod goniča da goni bilo koju divljač osim divlje svinje. Dešava se da krenu za srnom ili lisicom, ali ubrzo odustaju, jer nisu “ukrvljeni” na ovu divljač i miris ih ne vuče dovoljno jako, kao što i svaki pas krene za svinjom dok ona bježi, ali kada stane i okrene se, malo njih ostane da je oblajava. Bilo je i pasa koji su preskakali ekstra svjež trag srne dok još prate “hladan” trag divlje svinje, ali do tog stadijuma je potrebno vrijeme i iskustvo. Nezainteresovanost za ostale mirise (divljači) puno znači kada se lovi na terenu, gdje nije moguće adekvatno uočiti trag ili kada to vremenski uslovi ne dozvoljavaju (kamena podloga ili veoma suvo vrijeme), tada dolazi do izražaja nos psa i poznavanje njegovih reakcija od strane vodiča! Gdje pas stane i “kaže” da je trag divlje svinje svjež, vodiču onda treba da odredi pravac kretanja divljači, usmjeri svog psa i pusti ga na utragu. Za sve to je potreban jak nos i pamet!
„Lovac“ od respekta
Pas koji dugo i uporno traži divlju svinju (nekada i više sati) na “hladnom” tragu, uzročno povezano kasnije uporno i dugo oblajava i goni divlju svinju. Sigurno da je lakše goniti vepra ili krdo divljih svinja. Često ga iskusni psi gone deset pa i više metara sa strane, paralelno idući sa tragom, jer vepar zna da stane i sačeka psa koji je zabio nos u trag i “slijepo” ga prati, a onda dođe “mečki na rupu”. Ako se lovi “blokadom” dugo i uporno gonjenje zna da bude problem, jer čim divlja svinja i pas izađu iz obruča, pas je “izgubljen” toga dana za lov, to se rješava praćenjem pasa i hvatanjem nakon “probijanja blokade”. Za to su vam potrebni uporni, brzi i spretni lovci, kakvi su drugari sa kojima lovim.
Već sam pisao da je po mom mišljenju lov na divlje svinje sa goničima olimpijska i viteška disciplina, jer lovac mora da bude pokretan, hrabar, da poznaje teren, a pas kao dobar konj ili soko, po čemu se mjerila veličina i viteštvo jednog epskog junaka. Za svakog ko je doživio lov na neprohodnom i nepreglednom terenu, gdje sam lovac mora da uloži dosta truda da dođe do ulova, garantujem da će ovaj lov i pse koji učestvuju u njemu zavoljeti i poštovati.
Nikola Vojinović, “Lovačke novosti” Novi Sad
Be the first to comment