TEMA: Da li je zec u našim lovištima dovoljno zaštićen?

Varijabilnost matičnog fonda zečije divljači i dalje zadaje glavobolju svim korisnicima lovišta, ali i lovnim stručnjacima u širem regionu. Kako vrijeme odmiče tako i raste lista utvrđenih negativnih faktora koji direktno ili indirektno utiču na brojnost zečeva u lovištima. Uglavnom o svim potencijalnim uzrocima se glasno govori, ali u praksi niti jedan od njih se ne eliminiše. Tako se u lovištima sa intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom i dalje koriste dozvoljeni i nedozvoljeni pesticidi sa sve češćom prekomjernom upotrebom, bez ikakvih naznaka da bi se uskoro upotreba ovih sredstava mogla dovesti na nivo bezbjedan po zečiju, ali i ostalu divljač. Paljenje korova je i dalje jedan od najzastupljenijih načina „čišćenja“ parcela u proljećnim danima, čime se uništavaju živice ali i cijele oblasti nakon što se požari otmu kontroli. Povećanje broja predatora u lovištima se uglavnom konstatuje, bez saopštenja i objava rezultata o njihovom dovođenju na podnošljivu mjeru.



Upravo, u stručnim krugovima se najviše pažnje posvećuje uticaju predatora na populacije zeca, ali i druge „sitne“ divljači. Na prvom mjestu se nalazi lisica, a u posljednje vrijeme i šakal, te i drugi dlakavi predatori. Nažalost ne postoje pouzdani podaci o brojnosti lisica u našim lovištima, ali broj rupa u kojima obitava, neprestani ulasci u naseljena mjesta i kućna dvorišta garantuju da je ova vrsta u strahovitoj ekspanziji. Ako se ovome doda i činjenica da u pojedinim godinama izostaje ekspanzija glodara, posebno miševa, postoji opravdan strah da će lisice hranu potražiti u lovnim fondovima.

Zečevi mogu biti zamijenjeni nekom drugom vrstom divljači kao na primjer srnom ili pernatom divljači (fazančićima, prvenstveno iz vještačke proizvodnje puštenih u lovište, divljim patkama, poljskim jarebicama i dr). Potrebno je istaći da različita hrana smiruje glad lisice za različit period.

Utvrđeno je da potrebe u hrani lisice zavise od njene tjelesne mase, a iznosila je između 0,5 do kilogram dnevno. Vrsta hrane je uslovljena boravištem, godišnjim dobom i raspoloživošću plijena. Osnovnu hranu lisice čine miševi, zečevi, fazani i domaća živina.

Ulaženjem lisice u ekonomska dvorišta, ona je izmijenila i način svoje ishrane, pa se počela hraniti pretežno ne zatrpanim leševima domaćih životinja i kuhinjskim otpacima. Svojim djelovanjem čovjek je osigurao lisici još jedan izvor lakog plijena, a to je unošenje u lovište velikog broja fazančića koji nisu pripremljeni adekvatno za samostalan život u lovištu.

Bilo kako bilo, populacija lisice u našim lovištima je enormno velika a odstreli minimalni u odnosu na brojnost. Otuda ne čudi da zeca danas ima pretežno u onim lovištima čiji korisnici redovno vrše redukciju brojnosti. Nažalost lako je danas nabrojati lovišta gdje se lovi normalno uz približnu optimalnu brojnost zeca.

Nerijetko, mnoga udruženja i posljednja finansijska sredstva iz ionako siromašnih budžeta troše za nabavku zečije divljači iz vještačkog uzgoja, ali ostaje otvoreno pitanje zašto se još niko nije „pohvalio“ ostvarenim rezultatima? Odgovor je veoma jednostavan. Dok god u lovištu imamo nepodnošljivo brojno stanje predatora, nećemo moći postići ili uspješno održati postignuti osnovni matični fond plemenitih vrsta divljači, na prvom mjestu zečije divljači.

Sve navedeno, korisnicima lovištima otvara prosto pitanje: Kako stimulisati lovca na odstrel predatora, kao jedinu dostupnu mjeru za eliminisanje barem jednog negativnog faktora koji utiče na smanjenje broja zečije divljači, a koja se nalazi u rukama lovaca. Shvatajući činjenicu „težine“ odstrela kuna i jastrebova postavlja se pitanje šta je problem kod smanjenja broja lisica, šakala, pasa i mačaka lutalica, pogotovo ako se uzme u obzir atraktivnost lova na lisice i šakale. Očigledno se odgovor nazire u poljuljanoj svijesti lovaca, kojima je usljed izostanka prijeratne potražnje lisičjeg krzna na tržištu i stimulacije u visini godišnje članarine za jednu lisicu, lov u poslijeratnom periodu postao isključivo put za nabavku veoma cijenjenog konzumnog mesa, zanemarujući osnovnu lovnu etiku. U prilog ovome ide i činjenica da je veliki broj lovaca u poslijeratnom periodu „lutao“ iz udruženja u udruženje tragajući za boljim izvorom mesa, zanemarujući obaveze u matičnim udruženjima.

Ali tu problemima upravljanja lovištima nije kraj. Naime, promjene u društveno političkom životu zemlje, koje se direktno manifestuju kroz donošenje niza novih Zakona, donijele su promjene i u samom načinu korišćenja lovišta. Naime, potpuno ispravno i u skladu sa međunarodnom lovačkom svijesti, novi Zakon o lovstvu i podzakonski akti u Republici Srpskoj, su propisali precizne uslove i načine lova svih osnovnih vrsta divljači, ali isto tako i predatora. Sada imamo situaciju da u redovnom lovu na lisicu, član matičnog udruženja plaća odstrel jedne lisice u visini od deset KM, kune 20 KM, šakala 37,5 KM, jazavca 12,5 KM, itd., što apsolutno nailazi na očekivani otpor i nerazumijevanje od strane lovaca. Naravno, pri organizovanim akcijama na nivou Udruženja u cilju smanjenja brojnosti predatora u lovištu pomenuti iznosi se ne plaćaju. Ali ostaje pitanje da li se može redukovati brojnost predatora na podnošljivu mjeru pri izvođenju nekoliko organizovanih akcija godišnje? U praksi se do sada pokazalo da ne može.

Važno je pomenuti i dosadašnji način obaveznog sakupljanja poena po osnovu odstrela predatora na nivou godine, koji je primjenjivan od strane većeg broja korisnika lovišta, i koji je davao određene rezultate, ali nažalost taj način više nije u skladu sa pomenutom zakonskom legislativnom.

Nažalost, sve ovo je dalo novi stimulans domaćem lovcu da se kloni odstrela predatora u redovnom lovu, prepuštajući tako da se priroda sama pobrine za odnos predatora i osnovnih vrsta divljači u lovištu, što zasigurno jedino ide na štetu samih lovaca.

I na kraju ostaje otvoreno pitanje, kako probuditi uspavanu lovačku svijest i etiku našeg lovca i kako ga stimulisati na odstrel predatora?!

Lisica pojede 51 zeca godišnje?!

U brdovitim oblastima sjeverne Njemačke, ispitivane su potrebe u hrani evropske lisice i ustanovljeno je da joj je dnevno potrebno 850 grama hrane, što je na godišnjem nivou oko 312 kilograma. Kako se navodi, za podmirivanje tih potreba, svakoj lisici u toku godine potrebno je 5.320 miševa, 51 zec, 4.000 raznih insekata i 75 kilograma raznih biljaka.

Darko Jovanić

Be the first to comment

Leave a Reply