Čovjek prijetnja istrebljenju vrsta

Praćenjem istorije o nastajanju i nestanku nekih životinja planete Zemlje naučnici dokazano registruju da su promjene u životnoj sredini vodile nestajanju mnogih vrsta životinja.

Tako je nestanak dinosaurusa, pterodaktila i primitivnih sisara bio uglavnom prirodan, usklađen sa zakonima evolucije. Tokom više hiljada godina neke vrste su nestajale i time ustupale mjesto drugima, a život se odvijao usklađeno i ujednačeno. No, naglim brojčanim uvećanjem čovječanstva životinje su počele nestajati i broj jedinki, pojedinih vrsta, se dramatično smanjivao. Sada već imamo dugačke spiskove životinja koje su u opasnosti od iskorjenjivanja i vode se u znanim „crvenim knjigama“. Mnoštvo je sisara i ptica, reptila i vodozemaca, riba i beskičmenjaka čiji opstanak je vrlo ugrožen ako ne bi bile preduzimane sve moguće mjere za njihovo spašavanje. Razloge za takvo iskorjenjivanje nauka dijeli na neposredne (uništavanje od strane čovjeka) i posredne, koji se ogledaju kroz promjene u ravnoteži životne sredine i gubitak staništa usljed golih sječa velikih šumskih površina, pretvaranja šumskih u poljoprivredne, vodoprivredne, voćarske, pašnjačke i druge namjenske površine.

Čovjek – lovac – istrebljivač

Među činiocima odgovornim za istrebljenje određenih vrsta životinja, a posebno divljači u slobodnoj prirodi na prvom mjestu je čovjek – lovac jer je bio u pitanju apsurdni i često prekomjerni, nezajažljivi i neshvatljivi lov divljači, koju je on nerazumno i neplanski izlovljavao. Od svog postanka čovjek se posvetio progonu divljih životinja da bi sebi obezbijedio hranu i krzno za odjeću. I tako, kako je vrijeme prolazilo, čovjekovi metodi za lov divljači su postajali sve efikasniji, a razlozi neograničenog lova postaju sve manje opravdani. Zbog takvog nezajažljivog lova mnoge životinjske vrste su nestale u pojedinim staništima. Ali, znatno ranije, a pogotovo sada, više nije neophodno loviti divlje životinje, jer je tehnologija dala čovjeku proizvode koji su pristupačniji i povoljniji od proizvoda stečenih ulovom divljači. Isto tako danas je moguće više vrsta divljači razmnožavati i uzgajati u vještačkim uslovima, pa nema nužne potrebe da se prekomjerno izlovljavaju i time nestaju divlje populacije koje bi, barem sada, mogle i trebalo da žive bez uznemiravanja i proganjanja. Nasuprot ovome cijenim i lično mislim, kao i veliki broj starih lovaca, da je poslije minulog rata nastupio i još je prisutan pritisak i snažna upornost znatnog broja lovaca, a posebno krivolovaca, na ulovu određenih vrsta divljači i posebno plemenite (jelenske, srneće, divokozje, muflonske…).

Zakoni

Imajući u vidu istorijat nestanka određenih vrsta životinja, morali bismo i svi mi lovci, sa zebnjom i strahom, najstrože i neprekidno voditi posebnu brigu, ulagati trud, znanje i napor da do takvih negativnosti ne bi dolazilo u sadašnjosti, ali i dalekoj budućnosti. To se može postići samo utvrđivanjem i sprovođenjem odgovarajućih mjera zaštite divljih životinja, te najstrožim sankcionisanjem prekršilaca zakonom propisanih mjera. Naš Zakon o lovstvu propisao je određene mjere zaštite i kazne za sve prekršioce tih mjera. Međutim, iskustva nas mnogih lovaca i sagledavanje stanja u našim lovištima i lovačkim udruženjima ukazuju na to da se dosta otežano i neznatno sprovode sve te zakonske mjere zaštite divljači. Jer, htjeli mi to ili ne, moramo priznati da je krivolov, u većini naših lovišta, znatno izražen, a da su rezultati na otkrivanju i kažnjavanju krivolovaca zaista neznatni, pa čak se i ne registruju u propisanim evidencijama udruženja niti se objavljuju u našim lovačkim glasilima. Iako već poodavno, redovno i ustaljeno sva udruženja planiraju odstrel određenog broja pojedinih vrsta divljači, što je i zakonska obaveza, ponekad su sumnjičave i nesigurne tvrdnje nekih odgovornih lica da je plan odstrela divljači zasnovan na LPO, utvrđivanju brojnog stanja divljači i da se usvojenog plana dosljedno pridržavamo.

 

U ne tako davnoj prošlosti potpuno su nestale, tačnije rečeno izlovljene, divokoze u većini naših lovišta, a posljednji put viđene su krajem šezdesetih i početkom osamdesetih godina – ovi podaci uzeti su iz knjige „Ustanovljenje staništa divokozje divljači…“ od 2008. godine, čiji autori su: Ž. Rapaić, S. Eunovac i V. Soldo. Takođe, dobro nam je poznat i potpuni nestanak malog tetrijeba – ruževca u našim lovištima, a to se dogodilo poslije minulog rata. Dakle, već od davnina imamo pojave nestanka – izumiranja ili istrebljenja nekih vrsta divljih životinja koje se neprekidno odvijaju u prirodi. Zato bi trebalo najozbiljnije razmišljati, planirati i sprovoditi sve moguće – odgovarajuće mjere i aktivnosti s ciljem sprečavanja ili barem ublažavanja takvih neposrednih ili posrednih promjena u ravnoteži životne sredine i stanišnih uslova i prilika za život pojedinih životinjskih vrsta. I ovom prilikom treba barem napomenuti – ukazati na to da su i mnoge biljne vrste vijekovima nestajale, a neke i dalje iščezavaju, da su neke vrlo ugrožene i da se obiman spisak biljaka nalazi u „crvenim knjigama“. Ako detaljnije analiziramo i svestrano razmatramo istaknutu problematiku jasno će biti uočena nužna potreba stalnog iznalaženja, jačanja i usavršavanja mjera zaštite koje pouzdano ukazuju na sprečavanje nestanka, odnosno izumiranja ili istrebljenja određenih životinjskih vrsta i u našim staništima.

Mjere zaštite

 

Zbog toga grupa nas starih lovaca predlaže mjere zaštite od nestajanja divljih životinja:

  1. Svako planiranje u lovstvu (dugo ili godišnje) mora biti bazirano na stručnoj procjeni prirodnih mogućnosti i stvarnom stanju u lovištu, pri čemu treba da budu jasno definisane mjere zaštite, uzgoja, uređenja i korišćenja lovišta – divljači.
  2. Sve lovačke organizacije, a posebno odgovorni organi i rukovodstva treba kontinuirano da prate stanje svih vrsta divljači u lovištima (na bazi pouzdanih informacija), te da istražuju, utvrđuju i nalažu izvršenje mjera, odluka i rješenja za navedenu zaštitu životinjskih vrsta.
  3. Da nadležni organi i rukovodstva u lovstvu, pored već utvrđenih zakonskih mjera zaštite, po potrebi, predlažu izmjene i dopune Zakona o lovstvu, kojim bi se što bolje i sigurnije zaštitila divljač i omogućilo najrigoroznije kažnjavanje prekršilaca zakona, odnosno krivolovaca.
  4. Da sva udruženja (uštedama, donacijama i drugim vidovima prihoda) iznalaze, stvaraju i jačaju svoju finansijsko-materijalnu bazu za uspješnost propisanih mjera uzgoja i zaštite divljači.
  5. Da na upravne, rukovodne i izvršne funkcije i dužnosti u lovstvu budu birani i imenovani odgovorni, stručni i sposobni kadrovi.
  6. Da, barem povremeno, bude organizovana i izvršena edukacija svih lovaca, sa posebnim naglaskom na značaj i izbor tema u vezi sa zaštitom i uzgojem divljači.
  7. Da češće ili povremeno budu organizovane grupe odgovornih lovaca za obilazak i izvršenje kontrole stanja u lovištu, uz obavezu podnošenja pisanih izvještaja o zapažanjima i predloga mjera koje treba sprovesti.
  8. Da se svakom udruženju bude organizovana profesionalna lovočuvarska služba, uz mogućnost da se ona objedini za dva susjedna mala udruženja, samo u izuzetnim slučajevima, uslovno da u svakom lovištu ima po jedan lovočuvar.
  9. Da lovačke organizacije u šumarstvu, preduzećima ili ustanovama, koje gazduju sa posebnim lovištima, stalno prate, izučavaju, iznalaze i utvrđuju optimalna rješenja i sprovode sve moguće mjere zaštite životinjskih vrsta s ciljem sprečavanja njihovog nestanka.
  10. Da lovačke i šumarske organizacije, u saradnji sa veterinarstvom, predlažu mjere i aktivnosti za zaštitu životinja, koje bi trebalo ugraditi u zakonska, statutarna i druga akta.
  11. Saradnja lovačkih organizacija sa šumarskim, poljoprivrednim, veterinarskim, biološkim, ekološkim i organizacijama za zaštitu životinja.
  12. Iznalaziti, utvrđivati i sprovoditi i sve druge odgovarajuće mjere i radnje za zaštitu divljih životinja u lovištima nad kojim vrše nadzor i gazduju lovačke i šumarske organizacije.

Na kraju, o svemu ovdje rečenom u okviru tretirane problematike može se utvrditi samo jedan temeljni zaključak koji glasi: „Održavati brojnost populacije divljači trajno i tako da iz lovišta ne smije nestati nijedna vrsta divljih životinja“. Pa, trudimo se i radimo na ovome, prvenstveno mi lovci, a zatim šumari, veterinari, čuvari životinja, biolozi, ekolozi i svi drugi koji mogu dati svoj doprinos s ciljem potpunog i trajnog sprovođenja navedenog – citiranog zaključka.

 

 

Novica Blagojević, Lovačke novine broj 181

Be the first to comment

Leave a Reply