Divlja svinja – uzgoj, zaštita i korišćenje: Probirnim dstrelom do stabilnih populacija

U velikom broju naših lovišta, a naročito brdskih i planinskih, divlja svinja je postala gotovo najtraženija lovna vrsta divljači. Tako je nerijetko činjenica da veliki broj lovaca, kada govori o lovu, isključivo misli na divlju svinju, te gotovo cijelu godinu vrši pripreme za početak zimske sezone, odnosno za lov divlje svinje (nabavka i trening pasa goniča, nabavka i popravka terenskih vozila, kupovina motorola i ogrlica za praćenje kretanja pasa i drugo), zanemarujući pri tome sve ostale vrste lova, na primjer lov fazana, zeca, divlje patke, šumske šljuke, prepelice, lisice, šakala i dr.

Zbog toga nije nikakvo iznenađenje da u jednom brdskom lovištu, koje u svom osnovnom lovnom fondu ima fazansku divljač, ne pronađete niti jednog psa ptičara. Gore navedeno je zasigurno utemeljeno na atraktivnosti lova na divlju svinju, koja se na našim terenima uglavnom vrši grupnim lovom, prigonom. Ova vrsta lova pruža lovcu poseban doživljaj, prepun iznenađenja i adrenalina, ali koji nerijetko dovodi lovca na samu granicu lične bezbjednosti. Istovremeno, ovakav način lova je sa uzgojnog stanovišta „stihijski“, sa veoma često dalekosežnim posljedicama po matični fond populacije, jer se u većini slučajeva ne bira grlo koje će se odstrijeliti.



S obzirom na navedenu atraktivnost lova divlje svinje, te veliku zainteresovanost za ovu vrstu lova, jasno je da korisnik lovišta ima potrebu da intenzivno i održivo gazduje divljom svinjom, da bi svojim lovcima, ali i lovcima gostima mogao ponuditi lov ove vrste divljači i time ostvariti značajne prihode.

Međutim, gajenje divlje svinje nije nimalo lak i jednostavan zadatak koji se stavlja pred uzgajivača, odnosno korisnika lovišta. Ovdje se na prvom mjestu nameće potreba obezbjeđivanja dovoljne količine kvalitetne prehrambene osnove, koja će zadržati divlju svinju tokom cijele godine u lovištu, uz smanjenje štete na poljoprivrednim usjevima. Istovremeno, održavanje povoljne polne i starosne strukture jedan je od najvažnijih zadataka. Nasuprot uzgajivaču stoje i klimatske promjene, kao i širenje areala divlje svinje na račun zapuštenih poljoprivrednih imanja i ugašenih sela, što često dovodi do pojava da se divlje svinje sreću neposredno uz dvorišta preostalih kuća, čineći im štetu na usitnjenim poljoprivrednim parcelama, koje su nerijetko osnovni izvor egzistencije preostalom seoskom stanovništvu. Ova pojava je naročito prisutna u vrijeme godina bez uroda šumskog sjemena, ali i izraženih perioda bez padavina i sa visokim temperaturama.

Biologija divljači

Da bi se uspješno gajila divlja svinja, potrebno je na prvom mjestu poznavati biologiju ove vrste divljači, a zatim i načine korišćenja. Divlja svinja, koja egzistira na našim prostorima, ima usko i tanko tijelo, izraženo savijenu kičmu, trouglastu glavu i duge noge, što je čini veoma vitkom i spretnom. U predjelu plećke, krmača dostiže visinu do 80 cm, dok vepar dostiže visinu i do 110 cm. Vitke i dugačke noge se završavaju sa četiri prsta i dobro razvijenim papcima. Prednja dva prsta su veoma jaka, dok su zadnja dva zakržljala. Kod hoda, a naročito u trku, svinja na mekanoj podlozi ostavlja jasan trag dugih prstiju. Tijelo je obraslo čekinjama koje su na potiljku i leđima duže. Na jesen joj naraste gusta i mekša dlaka, što zajedno sa potkožnim salom predstavlja odličnu toplotnu izolaciju. Boja čekinja dosta je neujednačena i veoma je često teško dati pravi opis boje, koja varira od žućkaste, mrke, sive ili crne. Uopšteno važi da su divlje svinje u istočnim predjelima Evrope svjetlije u odnosu na zapadne predjele, zbog čega se kod nas često može čuti naziv za divlju svinju „crna divljač“.

Tek oprašena mladunčad po leđima i bokovima su smeđežute boje, sa svijetlosmeđim i tamnosmeđim uzdužnim prugama. Preko ljeta boja izblijedi, pa su u jesen jednobojni, bojom slični starim svinjama, ali sa smeđim nijansama na bokovima. Kod pojedinih jedinki noge su gotovo crne, glava je tamnija od tijela, dok su uši najtamnije. Uši su dosta velike, sa jakim mišićima koji im služe za svestrano okretanje, tako da ih svinja okreće na sve strane, podiže i spušta i time precizno prati sve šumove i njihov izvor.

Ishrana i čula

Divlja svinja je svaštojed. Hrani se hranom i biljnog i životinjskog porijekla. Larve i korijenje rado rijući pronalazi u zemljištu, ostavljajući za sobom ogromne izrovane površine, poznate kao rovotine. U tome joj pomaže trouglasta glava sa dugim rilom koje se završava nosnicama (rilna ploča). Rilo je jako, mišićavo, dok je donja vilica vrlo pokretljiva i jaka.

Najrazvijenije čulo kod divljih svinja je njuh. Najbolji dokaz za navedeno jeste nepogrešivo pronalaženje hrane ispod lišća ili u zemlji, gdje dolazi do žira, bukvice, kestena, tek posijanog kukuruza, gomolja, insekata, larvi, ali i gnijezda miševa. Divlje svinje prepoznaju i miris različitih ljudi. Tako je dokazano da svinja prepoznaje miris šumskog radnika ili osobe koja je hrani. Sljedeće razvijeno čulo je sluh. Lovci to znaju, pa se pokušavaju šuljati što nečujnije. Često se stari vepar spasava zahvaljujući pravovremenoj reakciji nakon pucketanja grančica. Smatra se da divlja svinja razlikuje zvukove, tako da je rijetkost da ne primijeti šumove koji je dovode u opasnost. Divlje svinje nemaju naročito razvijen vid, ali to ne utiče na njihovo ponašanje. Polje vida je manje nego kod drugih vrsta divljači, a opasnost prate laganim pomjeranjem glave. Zato je moguće primaći se divljim svinjama veoma blizu ako je pogodan vjetar. Vjerovatno se u oku stvara slika koja nije optički oštra. Smatra se da divlje svinje ne razlikuju boje, ali za to još ne postoje čvrsti naučni dokazi. Utvrđena je sposobnost razlikovanja različitih svjetlosnih vrijednosti. Stvoreni optički utisak kod divljih svinja razlikuje se od ljudskog, kao crno-bijela fotografija. Crveno izgleda kao sivo u različitim jačinama, zato se i slabije primjećuje u sivoj pozadini. Plava boja im djeluje kao crna, a svijetložuta kao bijela. Ta mrtva, bezbojna slika povećava kod svinja oprez pri svakom pokretu, te veoma lako uoči svako kretanje ili približavanje. Tako se slabije razvijen vid divlje svinje može iskoristiti za izbor boje odjeće za lov.  Na primjer, u Kanadi, Americi i nekim nordijskim zemljama obavezna sjajna crvena boja koja je propisana zbog bezbjednosti za divlje svinje je vidljiva kao bezbojno siva, za razliku od tamnozelene koja istupa iz svjetlijih, žućkastih i svijetlosmeđih tonova boje.

O čulima divlje svinje sažeto se može reći: divlje svinje žive u svijetu različitih pojava, koje malo raspoznaju sluhom, a još manje vidom. Zato je njihovo najvažnije čulo njuh.

Divlja svinja sa svojim čulima, prilagodljivošću i sposobnosti pamćenja i učenja od majki, spada u najinteligentnije životinjske vrste.

Poznavanje osobina divljih svinja za uzgajivača nije samo važno za gajenje, već i za preduzimanje mjera za sprečavanje štete. Vrlo je važno poštovanje pravila da u sličnim situacijama različite životinje reaguju različito. Tako, na primjer, mladunče odmah po rođenju traži sisu. Međutim, već na početku prvo je traži na majčinoj glavi, zatim na vratu i leđima. Tek nakon nekoliko neuspjelih pokušaja pronalazi mliječne žlijezde i od tada svaki naredni put nepogrešivo ih pronalazi. Ovo je zasnovano na urođenom instinktu traženja i pamćenja. Vepar, koji živi samotnjački, tek se kasno u jesen pridruži krdu radi parenja i sa takmacima se bori za naklonost krmača, čime pokazuje urođeni polni nagon.

U proljeće, krajem marta ili u aprilu, divlje svinje sa mladunčadi iz ove i prošle godine počinju život u većim ili manjim krdima u kojima nema veprova. Takvo krdo živi u zajedništvu do sljedećeg parenja, a ponekad i duže. Za vrijeme ljeta, od krda se odvoje veprići u drugoj godini života, koji time počinju samotni život. Često u manjem, vlastitom krdu žive dvije ili tri krmače u drugoj godini života, naročito one tjelesno razvijenije. Dakle, od krda se prvo odvajaju mužjaci u drugoj godini života, što se i uklapa u njihov kasniji životni ritam. Mlade krmače su „društvenije“, a često žive u zajedničkom krdu sa krmačama različitog uzrasta koje su ih oprasile i svojim sestrama koje su oplođene već pri završetku prve godine života. Prasad su uvijek uz majku. Zajedno ostaju i u slučaju gubitka majke, i tada se zajedno spasavaju od neizvjesne sudbine.

U mirnijim područjima ili za vrijeme lovostaja obično su krda brojnija, a pri češćem uznemiravanju manja. Potkraj godine krda se smanjuju i zbog odstrela. U našim prilikama krda broje od 10 do 30 grla. U doba dobrog uroda žira i šumskih plodova krda mogu biti i brojnija.

U svakom krdu se nalazi urođena zakonitost. Pri tome je socijalno ugroženiji vepar, dok su godišnjaci potčinjeni krmačama, a svima njima su potčinjena prasad i nazimad.

Divlje svinje su najaktivnije noću, iako po prirodi nisu noćne životinje, nego ih na to prisiljavaju česta uznemiravanja. Danju leže ukopane u gustišu, jedna do druge, a naročito zimi. Najviše leže na toplijim, suvim sunčanim mjestima, u zavjetrini.

Iako se za divlje svinje veže pojam o velikim migracijama u potrazi za hranom, u izvornoj prirodi ove vrste je vjernost staništu ukoliko ono pruža dovoljno kvalitetne ishrane, uz osiguran mir. Dakle, za širinu njenog životnog prostora presudan je stepen uznemiravanja, mogućnost izbora prostora za dnevni odmor, te udaljenost mjesta gdje nalazi dovoljnu količinu kvalitetne hrane.

Početak parenja divljih svinja zavisi od prehrambenih prilika, prije svega od uroda šumskog drveća i grmlja. U novembru, decembru i januaru oplodi se 85 odsto od svih krmača. Prvo se pare stare krmače i to krajem novembra i početkom decembra, dok je sredinom decembra vrhunac parenja dvogodišnjih krmača. Suprasnost krmača traje od 112 do 120 dana. Krmača napušta krdo obično nekoliko dana prije prašenja i za to vrijeme priprema brlog od granja, suve trave, lišća itd… Svinja obično koti stojeći sa jako napetim leđima i koso ispruženim repom, pa ponekad leži na boku. Odrasla, preko tri godine stara krmača normalno oprasi od šestoro do osmoro prasadi, a dvogodišnja gotovo upola manje, odnosno od troje do šestoro prasadi. Porođaj traje više sati, a mladunčad počinju da sisaju ubrzo po dolasku na svijet. Prasići po rođenju odmah vide, a obrasli su dlakom i zaštitno obojeni. Prvih dana krmače često hrane mladunčad, gotovo svakog sata. Prasad sisaju od tri do četiri mjeseca.

Divlja svinja je svejed. Dakle, hrani se hranom biljnog, ali i životinjskog porijekla. Analizom želudačnog sadržaja utvrđeno je da je u pogledu biljne hrane najzastupljeniji onaj tip koji preovladava u određenom području. Tako je kod svinja u zapadnoj, srednjoj i istočnoj Evropi od poljoprivrednih kultura zabilježeno najveće učešće krompira, zobi, kukuruza, raži i pšenice. Na analiziranih 200 želudaca odstrijeljenih divljih svinja u Holandiji (Bruidernik 1977) utvrđen je sljedeći sadržaj svih želudaca: u 72 odsto žito, u 37 odsto bujad, u 30 odsto bukvica, u 24 odsto borove iglice, u 24 odsto hrastovo, borovo i lišće borovnice, u 24 odsto korijenje drvenastog i zeljastog bilja, u 20 odsto kora i mladice, u 60 odsto sisari, u 45 odsto insekti, u 27 odsto kišne gliste. Ustanovljeno je da je životinjska hrana nađena u čak 86 odsto ispitanih želudaca.

Divlja svinja važi i ostaje velika štetočina poljoprivrednih usjeva. Krda divljih svinja u stanju su da poljoprivrednim proizvođačima pričine pravu pustoš. Obaveza korisnika lovišta je da štetu od divljih svinja svede na što manju mjeru. Ova šteta naročito je izražena u periodu dozrijevanja poljoprivrednih usjeva, a posebno kukuruza i krompira, pa je potrebno divlje svinje u tom periodu, pojačanom prehranom na hranilištima, zadržati što dalje od poljoprivrednih usjeva.

Prihrana

Prihranu divljih svinja treba vršiti i u zimskom periodu, kada je zbog niskih temperatura zemljište površinski zaleđeno ili prekriveno dubokim snježnim pokrivačem. Za dopunsko prehranjivanje i prihranjivanje divljih svinja potrebno je predvidjeti godišnje po jednom grlu:

– zrnaste hrane    60 kg

– sočne hrane                    20 kg

– hrane životinjskog porijekla    30 kg

Grupni lov nerijetko donosi štetu

Lov divlje svinje ubraja se među najljepše lovačke doživljaje koji su danas još mogući. Zbog toga i ne čudi velika opsesija lovaca za ovom vrstom. Mogući razlog za navedenu konstataciju leži u činjenici da se nikada ne zna gdje će se i kada doživjeti uspjeh. Poznato je da je kod svakog lova divlje svinje, osim sreće, neophodno i znanje, iskustvo i upornost. Najčešći vid lova divljih svinja kod nas je grupni lov prigonom uz upotrebu pasa. Kod ovakvog načina odstrel je uglavnom „stihijski“, lovci vrlo često ne razmišljaju ili nemaju vremena da detaljno osmotre jedinku prije odstrela, zbog čega nastaju veliki gubici u kategorijama koje sa uzgojnog stanovišta nisu za odstrel. Nažalost, česta je praksa da pojedine grupe love sve dok se ne odstrijeli i posljednja jedinka zatečena na terenu, bez obzira na pol i starost. U ovoj neetičnosti veliki saveznik su „GPS“ ogrlice na psima.

Prema naučnim podacima, optimalna struktura odstrela populacija divljih svinja, koja osigurava trajnost gazdovanja, jeste sljedeća: od 100 jedinki za odstrel, 84 odsto su prasad i nazimad, a samo 16 odsto su starija grla. Nažalost, u grupnom lovu veoma često se puca na svako grlo koje naiđe, ne vodeći računa o uzgojnim mjerama. Tako se često dešava da odstrijeljena bude najveća divlja svinja u krdu, odnosno krmača vodilja, što zaista čini veliku štetu matičnom fondu konkretne populacije. Ali moramo biti svjesni činjenice da se u zajedničkom lovu, u kojem ponekad učestvuje i nekoliko desetina lovca, mora naći barem jedan lovac koji će pogriješiti pri izboru jedinke za odstrel.



Velika je šteta odstrijeliti tri-četiri godine starog vepra. Takvo postupanje je nerentabilno i liči na žetvu zelenog žita. Ovakav način lova dovodi do toga da u većini lovišta imamo populacije u kojima se osjeća nedostatak zrelih, iskusnih i sa uzgojnog stanovišta najznačajnijih jedinki oba pola. Stare krmače koje, kako je i rečeno, na svijet donose najveći broj prasadi su rijetke, kao i zreli veprovi. Zbog toga u ovim populacijama dominiraju mlade krmače, kao i mlađi, polno jedva sazreli veprovi. Upravo u ovom segmentu uzgoja zadaci korisnika lovišta su najvažniji.

Izbor grla za odstrel

Pravilnost izbora grla za odstrel vepra jedino je opravdana kod zrelih jedinki. Ovom cilju jedno se može odgovoriti čuvanjem srednjodobnih jedinki. Nasuprot navedenog, moramo biti svjesni da je utvrđivanje starosti divljih svinja u prirodi veoma teško, a pri samom lovu gotovo i nemoguće. Na primjer, ako dvije godine dosljedno odstreljujemo samo prasad i nazimad, sve ostale jedinke će postati dvije godine starije, a krmače jače i iskusnije, te ćemo imati mogućnost da u trećoj godini pucamo na veprove stare četiri-pet godina. Naravno, ova mjera zahtijeva dosljednu saradnju svih korisnika lovišta u okruženju. Međutim, selekcija starosti grla prema njihovoj težini je takođe nepouzdan model, jer su zabilježeni slučajevi da trogodišnja krmača u decembru teži svega 50-60 kilograma, a dobro razvijen godišnjak dostigne težinu i do 70 kilograma. Jedino rješenje za ovaj problem je strogi odstrel prema veličini, odnosno krupnoći jedinke, kakav je sproveden u Sloveniji u periodu 1986-1988. i koji je dao odlične rezultate. Naime, donesena je naredba da je zabranjeno pucati na fizički razvijena i krupnija grla, dok je u lovu dozvoljeno pucati samo na „sitnije“ i fizički slabije jedinke. Ovakvim načinom lova „spasene“ su srednjodobne i zrele jedinke oba pola, koje su u stvari i nosioci populacije.

Nažalost, navedena slovenačka iskustva na našim prostorima su još daleko od primjene, ali ukoliko se želi trajno i održivo gazdovati divljom svinjom, moraćemo veoma brzo mijenjati lovačke navike prema ovoj atraktivnoj, ali za uzgoj vrlo zahtjevnoj vrsti divljači.

Piše: Darko Jovanić

Be the first to comment

Leave a Reply